"Ušla sam u kuću i vidjela Rudloffovu siluetu na terasi. Promatrala sam njegovo pogrbljeno tijelo i osjetila sažaljenje. U glavi mi je blicnula ona dobro poznata iskra i ja sam znala da ću se sutra ujutro probuditi s migrenom. Pomislih do sutra ujutro je dugo, budi blaga u ovom susretu, zagrli ga, poljubi njegove usne možda će se dogoditi čudo." izmučena dugom glavoboljom Anna je ponovo izgubila živost u glasu i sjaj u očima. Onog čudesnog osmjeha s njenog lica je nestalo. Šujtela sam, a ona nastavi.
"Prišla sam mu i on se nasmješio, a kroz moje nosnice je kao utvara ušao miris njegova tijela i proširio se glavom. Osjetih vrtoglavicu i u ljevom djelu vidnog polja vidjeh blješteću opasnost mog budućeg stanja. Podnjela sam zagrljaj, a onda sam sjela na stolicu i počela duboko udisati mirise ruža koje su u vrtu tek procvjetale."
"Na što te miris Rudloffevog tijela potsjeća?" konačno sam imala priliku postaviti to pitanje.
"Ne znam što je to, ali u svakom slučaju izaziva moje mozgovno sljepilo. Ležala sam dva dana u tami spavaće sobe i osjećala Rudloffove ulaske kao novi bljesak munje u glavi. A onda se sve smiri, u mom dehidriranom tijelu ostaju samo zgrčeni mišići, zglobovi su bolni, a glava prazna. Otišla sam u atelje i pokušala nacrtati san koji sam poslije tog napada odsanjala."
Iz korica mape je izvukla skicu. Slično onom na slonovoj glavi iz kruga me je gledalo tijelo muškarca bez lica. Iza njega se krilo pola lica žene i glava vuka koja je se krila u magli.
"Dok sam crtala, čula sam zavijanje vuka kao one noći poslije večere kod tebe. Već viđeno, sindrom koji me prati već godinama se vratio u svom punom obliku." nastavila je tihim glasom.
"Što je s mirisom, možeš li njega naslikati?"
"To je onaj dio mog lica kojeg nema i lice muškarca koje je uvijek obavijeno nekom tajnom."
"Mislim da moraš otići na institut i tamo s nekim proanalizirati taj san. U njemu se krije tajna tvog duplog života."
"Moje mjesto je u Lombardiji, ne ovdje. Tamo su snovi bili blagi i glavobolja drugačija."
"Ali te je isto boljela glava. Sjećaš li se što ju je tamo izazivalo."
"Sljedeći put ću ti donijeti skice iz tog vremena."
"Ne Anna odnesi ih na institut, tamo će ti sigurno netko moći bolje od mene pomoći. Ovdje ćemo nastaviti s trodimenzionalnom spoznajom tvoga tijela, a tamo ćeš sada lakše spoznati sve druge dimenzije tvoje duše. Ono što si naučila na kursu će ti pomoći da stvarno osjetiš mnogodimenzionalnost svog bića. Sjeti se poznatih slikara i njihovih crteža. Picasso je vidio ženska lica pod uglovima njegove svjesne spoznaje, tijela koja je skicirao nisu tijela koja je vidio očima nego srcem. Tvoje srce je još uvijek slijepo, moraš pronaći u dubini duše prozor kroz koji ćeš konačno progledati. Tada ćeš vidjeti i miris kojeg ćeš se onda, možda, prestati bojati."
"Misliš da je to što osjećam strah?" ona se zamisli "Lutam životom i zaustavljam se u različitim trenutcima, otvorim vrata neke spoznaje i onda bježeim od nje u drugu. Promjenila sam tisuću puta mišljenje i interese. Fenomenologiju sna spoznaju mog kvantnog stanja sam zamjenila lutanjem svjetskom literaturom i povjesti umjetnosti. Izgubila sam se u svom neznanju jer ništa u životu nisam istražila do kraja."
"Vrati se tamo odakle si počela utirati svoj put ka apsolutnoj istini. Vrijeme u kojem živimo mi sliči na rasprodaju ideja i tu se mogu snaći samo oni bez istinskih osjećaja. Tvoja snaga je u filozofiji i psihologiji sna, vrati se u svijet u kojem ćeš danas sigurno osjetiti pojavnosti svoje nesreće i onda ćeš pronaći i pravi način kako to izraziti. Tvoj novi Roland te je odveo u područje u kojem se ne snalaziš sama, bez njegovih tumačenja ti ponovo lutaš bezdanom tvojih prijašnjih strahova."
Pogledala me je tužno.
"Više ga nisam čula. Promjenio je broj telefona i više mi se ne javlja. Čini mi se kao da sam mu samo poslužila da usavrši svoju disertaciju o "Migreni i umjetnosti". Obećao je da će doći i da ćemo zajdeno pročitati tu skriptu." u njenim očima se pojaviše suze.
"To je okrutnost nove generacije i naše ne snalaženje u vremenu koje teče izvan nas. Obećao ti je Arkadiju na padinama Lombardije, lukavo zasvirao pastoralu i ti si ga kao ovčica slijedila. Sada izvuci korist iz proživljenog i naučenog. On je bio samo trenutak u vremenu koje moraš dalje sama stvarati. Njegov prostor je izvan tvoga, pronađi Arkadiju u svom srcu i tu ćeš otkriti istinu o mirisu kojeg se bojiš."
"Mnogo lakše je apstraktno misliti, nego postojati. Trudim se pronaći čovjeka u sebi, ali kada ga poželim živjeti padam u ponor noćnih mora."
"Zar si zaboravila da postojanje nije statično, nego vječno nastajuće stanje? Počni živjeti trenutak koristeći se svim njegovim stadijima, estetskim, etičkim i njegovom nezaustavljivosti. Ti stalno pokušavaš zaustaviti trenutak koji je već davno prošao. Ni jedan trenutak nije stadij u njegovom čistom stanju, on je uvijek znak mnogodimenzionalnosti tvoje duše i tvoga tijela."
"Sada osjećam grižnju savjesti prema Rudloffu. Život se pretvorio u jednu veliku laž."
"Pa ti si njemu uvijek lagala."
"Onda su to bile drugačije laži, sada su konkretne. Kada mu pričam o kursu izmišljam imena, trenutke provedene s Rolandom pretvaram u snove o njemu i pri tome mi se koža ježi. A on mi vjeruje i kada mu kažem da mi treba još samo malo vremena za ljubavni čin s njim. Jučer mi je predložio da odemo u Lombardiju u isti hotel, ali ovaj puta sami bez golfa i kursa, da pokušamo u istoj sobi zajedno doživjeti moje snove."
"Pa to je odlična ideja."
"Nisam sigurna da bih to podnijela, moram o tome još razmisliti."
Kada je otišla zapisala sam u njenu karticu:
"Dva velika cvijeta, kao ruže penjačice se uspinju uz kuću njihovih dvaju života. Svaka na svojoj strani svijeta se uzdižu ka nebu. Njihove ruke isprane svitanjima pokušavaju dotaknuti sunce koje ih odvaja. Hoće li uspjeti na vrhu sna izgraditi most na kojem će se konačno sresti?"
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen