To je ime bolesti kod koje se pacijentima, oni sami i sve oko njih čini u izgledu i oblicima promjenjenim. To su slike iz mašte u kojima se oni vide umanjenih dimenzija kao što je to doživjela Alica jedući gljivu. Mada je taj sindrom nazvan imenom dječje knjige i dijagnosticira se kod djece s glavoboljama, meni se čini, iz razgovora s Annom, da ona boluje od tog sindroma. Pogotovo poslije njenog boravka u Lombardiji i njenog susreta s djelima i dijagnozom Carroll Lewisa.
Čini mi se da se u njenom srcu probudilo ono dijete koje se igralo na pjesku u radničkoj četvri. Dolazila je redovno k meni na terapiju i na početku mi je donosila skice koje je radila u vrijeme kursa, a onda je počela donositi nove skice koje su sve više potsjećale na ilustracije iz slikovnica o Alice. Ne, ona nije kopirala ilustracije, nego se njen svijet počeo otvarati prema prošlosti i njeni snovi su odavali njenu djećju maštu i otkrivali njene ondašnje strahove. Poslušala je moj savijet i u isto vrijeme odlazila na terapiju k jednom poznatom psihoanalitičaru. On joj je otvorio vrata zaboravljenog i svojim stručnim autoritetom napravio od nje ponovo djevojčicu koja je sanjala vile i vilenjake, upadala u njihovu zemlju čudesa i tamo ponovo odrastala.
To je bilo najuspješnije razdoblje moga rada s njom. Njeni mišići su postajali elastični, rastezljivi i u isto vrijeme snažni. Počela je s lakoćom izvoditi pokrete i osjećati granice koje godinama nije prelazila. Skupljena u svom bolu i strahu, Anna se koristila samo trećinom svojih motoričkih sposobnosti. Iz dana u dan je prelazila sve više prepreka pred kojima se cijeli život zaustavljala. Naučila je diferencirati različite vrste boli i polako smagala hrabrosti i pokretom prelazila njihove pragove.
Ja se više nisam upuštala u razgovore o Rudloffu, Rolandu i strancu iz Lombardije. Ona ih isto tako nije spominjala. Ponovo smo razgovarale o filozofiji, literaturi novostima u znanosti. Ponekad mi se činilo da vrijeme uopće nije prošlo, da smo se tek upoznale i da pokušavamo otkriti ljepote i tajne istinskog života. Kao i onda i sada se nedeljama nismo sretale. Ljeto i jesen su već davno bile iza nas, zima i duge zimske večeri su lebdjele u zraku.
"Uskoro je ponovo Božić. To je vrijeme ljubavi i mira u obitelji. Bojim se Badnjaka." reče mi Anna jednog dana nakon petog neuspjelog pokušaja uspostavljanja vanjske i unutarnje ravnoteže. Stajala je na pokretnom jastuku i ponovo bez ritma i dinamike disanja gubila dah.
"Zbog čega?"
"Rudloff je rezervirao sobu u onom hotelu."
"Ti si pristala na odlazak."
"Nismo više razgovarali o tome. On je jednostavno to odlučio i doveo me, kao i uvijek pred gotov čin."
"Dugo nismo razgovarale o njemu i tebi, ali ja sam mislila da ste pronašli zajednički jezik."
"Pred tjedan dana mi je za vrijeme večere saopćio tu radosnu vjest. Bila sam tako zatečena da nisam progovorila ni riječ. I što misliš što se te noći dogodilo?"
"Vi ste konačno............"
"Ne, mene je nakon mjesec dana ponovo zabolila glava. Snažnije nego zadnjih par puta, u nos mi se ponovo uvukao miris koji sam već bila skoro zaboravila, slike u kojima vidim muško tijelo bez lica i u magli vučju glavu su mi se ponovo vratile."
Stajala je pred ogledalom ne stabilizirajući zdjelicu i trup, opuštenih ramena i više nije bila u stanju izvesti, već dobro izvježbani koordinirani pokret za održanje ravnoteže stojeći na jednoj nozi.
Rekla sam joj da legne i uzela njenu glavu u ruke. Mišići vrata su bili potpuno ukočeni.
"Što na to kaže tvoj psihoterapeut?"
"Ispričao mi je priču o neuronima koji nam omogućavaju da osjećamo što drugi osjećaju, koji nas vode u intuitivnu komunikaciju s drugima bez izgovorenih riječi, oni su odgovorni za međuljudsku emocionalnu rezonancu i osnova za simpatiju i antipatiju. Oni reagiraju u našim mozgovima na pokrete i riječi drugih, oni određuju naše ljubavi. Tu se događa izmjenična kupka naših osjećaja, odigrava drama naših života. Kada mi se koža naježi pri pogledu na Rudloffovo deformirano tijelo onda režiju u tom filmu strave i užasa vodi moj mozak."
"Nedavno sam pročitala u jednom stručnom časopisu da su u našem mozgu otkriveni ti neuroni." mislila sam glasno, a Anna je nastavila
"Danas je čak i medicinski dokazljivo da sam se udala bez istinskih osjećaja. Terapeut kaže da svi oni koji flert prakticiraju kao svjesnu životnu strategiju nikada ne osjete onu pravu iskru koja se s vremenom pretvori u ljubav. Sve što Rudloff kaže ili učini izaziva u mom mozgu reakciju odurnosti i odbijanja jer ja još uvijek osjećam mozgom koji je osvojio Roland. Moj terapeut je sada uvjeren da ja nikada neću uspjeti srcem ući u vezu s Rudloffjem. Kada se radi o ljubavi ona se dogodi spontano, intuitivno, bez bilo kakvog razmišljanja."
"I što on predlaže?"
"Da Rudloff dođe k njemu na razgovor jer je uvjeren da i kod njega osjećaj ljubavi ne funkcionira pravilno. Važan faktor u ljubavi je osjećanje osjećaja partnera i njihovo poštivanje. I jedan i drugi moraju osjetiti emocionalnu rezonancu koja se događa intuitivno, a ne smišljeno."
"Ljubav nije misaona gimnastika, ona je emocija koja postaje trajni osjećaj. Jesi li ti sigurna da je to što osjećaš za Rolanda ljubav?"
Pogledala me je i u njenom pogledu je bila nevjerica i strah. Čelo joj se naboralo, oko usana je se stvorio grč bola.
"Što je to ljubav?"
"To je ono što može samo tvoje emotivno ja osjetiti, to je specijalna aktivnost u tvojim moždanim mrežama koja se onda zrcali u neuralnoj mreži tvog partnera i aktivira kod njega iste titraje."
"Što ti osjećaš u tom zrcaljenju i titranju?" njen glas je bio tih, a oči zatvorene. Činilo mi se kao da pokušava osjetiti to vibriranje u sebi. Nisam je želila odvesti na krivi put opisom mog osjećaja.
"Na koga sada misliš?" odgovorih pitanjem
"Na Rudloffa"
"I što osjećaš?"
"U nos mi ulazi onaj miris, širi se mojom glavom i bljeska munjama." njeni vratni mišići su bili tvrdi kao kamen. Govorila je skoro ne otvarajući usta. Šake su se skupile u pesnice, ramena podigla do ušiju. "Sijeva mi u glavi i sada je počela grmljavina i tutnji, zvuk razbija moj zid obrane." zašutila je. I ja sam šutila. Minute su prolazile i ja osjetih da je ona na mojim rukama zaspala.
To je bio moj prvi susret sa nastajanjem migrene. Anna je ovaj puta svjesno otišla u njeno carstvo. Ostavila sam je da spava i izašla iz sobe sama zbunjena igrokazom koji sam nesvjesno sama izrežirala. Bojala sam se njenog buđenja, nisam znala u kakvom stanju će se naći, a još manje što onda treba učiniti.
Nazvala sam Bobu i ispričala mu u kratkim crtama što se dogodilo.
"Pusti je da spava, a kada se probudi ponudi joj tuš i jaku crnu kavu, prisili je da još jednom ispriča cijelu priču i san koji je odsanjala."
"Bojim se susreta s njom, uvela sam je u stanje kojem nisam stručno dorasla."
"To je dokaz da ona ima u tebe puno povjerenje, ti joj jedina moćeš pomoći." Bobo je kao i uvijek pokušavao ojačati moje samouvjerenje.
"Na mojom dlanovima još uvijek bridi osjećaj napinjanja mišića. Ovo iskustvo će ostati zabilježeno u mom sjećanju."
"Opiši mi taj osjećaj?" reče mi blago moj bivši učitelj
"U jednom trenutku sam osjetila užasnu hladnoću, kao da su se moje ruke i njena ramena, vrat i glava našli na sjevernom polu. Umjesto da toplina mojih dlanova pređe preko njene kože u nju, hladnoća se širila i mojim tijelom. Dodirivala sam mišiće i oni su se ledili, njena glava je skoro beživotno ležala na mojim rukama."
"To ti je ona santa leda o kojoj je pisao Freud. Svojim pitanjima si uvela Annu u onaj duboko skriveni nesvjeni dio njenog bića i to je vjerovatno uvijek i uzrok njenih migrena. Kada se spusti sa vrha i uđe u dubinu sante leda ona prestane funkcionirati. To je obrana tijela od umiranja. Tih par trenutaka totalne nesvjesti zalede sve ćelije njenog tijela i ona utone u san u kojem ponovo počinje živjeti."
"Hoćeš reći da sam doživjela jednu kratku smrt." upitah sa strahom
"Doživjela si nešto što ti samo može pomoći u daljnjem radu s pacijentima. Razmisli što bi tebi bilo ugodno pri buđenju iz takvog stanja straha?"
"Dodir ruku ljubavi."
"Sjeti se djetinjstva i snova u kojima si plakala od straha. Čije ruke su te onda smirivale?"
"Ruke majke." rekoh i osjetih ponovo toplinu tih dodira.
"Pokušaj danas biti njena majka."
Ušla sam ponovo u sobu. Anna je još spavala u istom položaju u kojem sam je ostavila. Prošlo je sat vremena. Sjela sam na uzglavlje i ponovo uzela njenu glavu na podlaktice i dlanovima počela masirati i mobilizirati njene vratne mišiće. Toplina se vraćala u njeno tijelo. disanje se pojačavalo, mišići lica opuštali. Desetak minuta kasnije je otvorila oči i nasmješila se.
"Koliko dugo sam spavala?"
"Nešto dulje od sat vremena."
Sjela je na krevet i protegnula se.
"Umorna sam kao da sam kopala, ali više me ne boli glava."
Dok se ona tuširala, ja sam skuhala jaku crnu kavu.
Otišla je ne pitajući što se dogodilo, ali ja sam osjećala da se u njoj odigralo nešto novo, do sada nepoznato. Njen stisak ruke pri pozdravu je bio drugačiji nego inače, njen pogled je odavao širinu nekog novog horizonta i ja sam znala da će mi sljedeći put donijeti sliku njenog zadnjeg sna.
To je bilo najuspješnije razdoblje moga rada s njom. Njeni mišići su postajali elastični, rastezljivi i u isto vrijeme snažni. Počela je s lakoćom izvoditi pokrete i osjećati granice koje godinama nije prelazila. Skupljena u svom bolu i strahu, Anna se koristila samo trećinom svojih motoričkih sposobnosti. Iz dana u dan je prelazila sve više prepreka pred kojima se cijeli život zaustavljala. Naučila je diferencirati različite vrste boli i polako smagala hrabrosti i pokretom prelazila njihove pragove.
Ja se više nisam upuštala u razgovore o Rudloffu, Rolandu i strancu iz Lombardije. Ona ih isto tako nije spominjala. Ponovo smo razgovarale o filozofiji, literaturi novostima u znanosti. Ponekad mi se činilo da vrijeme uopće nije prošlo, da smo se tek upoznale i da pokušavamo otkriti ljepote i tajne istinskog života. Kao i onda i sada se nedeljama nismo sretale. Ljeto i jesen su već davno bile iza nas, zima i duge zimske večeri su lebdjele u zraku.
"Uskoro je ponovo Božić. To je vrijeme ljubavi i mira u obitelji. Bojim se Badnjaka." reče mi Anna jednog dana nakon petog neuspjelog pokušaja uspostavljanja vanjske i unutarnje ravnoteže. Stajala je na pokretnom jastuku i ponovo bez ritma i dinamike disanja gubila dah.
"Zbog čega?"
"Rudloff je rezervirao sobu u onom hotelu."
"Ti si pristala na odlazak."
"Nismo više razgovarali o tome. On je jednostavno to odlučio i doveo me, kao i uvijek pred gotov čin."
"Dugo nismo razgovarale o njemu i tebi, ali ja sam mislila da ste pronašli zajednički jezik."
"Pred tjedan dana mi je za vrijeme večere saopćio tu radosnu vjest. Bila sam tako zatečena da nisam progovorila ni riječ. I što misliš što se te noći dogodilo?"
"Vi ste konačno............"
"Ne, mene je nakon mjesec dana ponovo zabolila glava. Snažnije nego zadnjih par puta, u nos mi se ponovo uvukao miris koji sam već bila skoro zaboravila, slike u kojima vidim muško tijelo bez lica i u magli vučju glavu su mi se ponovo vratile."
Stajala je pred ogledalom ne stabilizirajući zdjelicu i trup, opuštenih ramena i više nije bila u stanju izvesti, već dobro izvježbani koordinirani pokret za održanje ravnoteže stojeći na jednoj nozi.
Rekla sam joj da legne i uzela njenu glavu u ruke. Mišići vrata su bili potpuno ukočeni.
"Što na to kaže tvoj psihoterapeut?"
"Ispričao mi je priču o neuronima koji nam omogućavaju da osjećamo što drugi osjećaju, koji nas vode u intuitivnu komunikaciju s drugima bez izgovorenih riječi, oni su odgovorni za međuljudsku emocionalnu rezonancu i osnova za simpatiju i antipatiju. Oni reagiraju u našim mozgovima na pokrete i riječi drugih, oni određuju naše ljubavi. Tu se događa izmjenična kupka naših osjećaja, odigrava drama naših života. Kada mi se koža naježi pri pogledu na Rudloffovo deformirano tijelo onda režiju u tom filmu strave i užasa vodi moj mozak."
"Nedavno sam pročitala u jednom stručnom časopisu da su u našem mozgu otkriveni ti neuroni." mislila sam glasno, a Anna je nastavila
"Danas je čak i medicinski dokazljivo da sam se udala bez istinskih osjećaja. Terapeut kaže da svi oni koji flert prakticiraju kao svjesnu životnu strategiju nikada ne osjete onu pravu iskru koja se s vremenom pretvori u ljubav. Sve što Rudloff kaže ili učini izaziva u mom mozgu reakciju odurnosti i odbijanja jer ja još uvijek osjećam mozgom koji je osvojio Roland. Moj terapeut je sada uvjeren da ja nikada neću uspjeti srcem ući u vezu s Rudloffjem. Kada se radi o ljubavi ona se dogodi spontano, intuitivno, bez bilo kakvog razmišljanja."
"I što on predlaže?"
"Da Rudloff dođe k njemu na razgovor jer je uvjeren da i kod njega osjećaj ljubavi ne funkcionira pravilno. Važan faktor u ljubavi je osjećanje osjećaja partnera i njihovo poštivanje. I jedan i drugi moraju osjetiti emocionalnu rezonancu koja se događa intuitivno, a ne smišljeno."
"Ljubav nije misaona gimnastika, ona je emocija koja postaje trajni osjećaj. Jesi li ti sigurna da je to što osjećaš za Rolanda ljubav?"
Pogledala me je i u njenom pogledu je bila nevjerica i strah. Čelo joj se naboralo, oko usana je se stvorio grč bola.
"Što je to ljubav?"
"To je ono što može samo tvoje emotivno ja osjetiti, to je specijalna aktivnost u tvojim moždanim mrežama koja se onda zrcali u neuralnoj mreži tvog partnera i aktivira kod njega iste titraje."
"Što ti osjećaš u tom zrcaljenju i titranju?" njen glas je bio tih, a oči zatvorene. Činilo mi se kao da pokušava osjetiti to vibriranje u sebi. Nisam je želila odvesti na krivi put opisom mog osjećaja.
"Na koga sada misliš?" odgovorih pitanjem
"Na Rudloffa"
"I što osjećaš?"
"U nos mi ulazi onaj miris, širi se mojom glavom i bljeska munjama." njeni vratni mišići su bili tvrdi kao kamen. Govorila je skoro ne otvarajući usta. Šake su se skupile u pesnice, ramena podigla do ušiju. "Sijeva mi u glavi i sada je počela grmljavina i tutnji, zvuk razbija moj zid obrane." zašutila je. I ja sam šutila. Minute su prolazile i ja osjetih da je ona na mojim rukama zaspala.
To je bio moj prvi susret sa nastajanjem migrene. Anna je ovaj puta svjesno otišla u njeno carstvo. Ostavila sam je da spava i izašla iz sobe sama zbunjena igrokazom koji sam nesvjesno sama izrežirala. Bojala sam se njenog buđenja, nisam znala u kakvom stanju će se naći, a još manje što onda treba učiniti.
Nazvala sam Bobu i ispričala mu u kratkim crtama što se dogodilo.
"Pusti je da spava, a kada se probudi ponudi joj tuš i jaku crnu kavu, prisili je da još jednom ispriča cijelu priču i san koji je odsanjala."
"Bojim se susreta s njom, uvela sam je u stanje kojem nisam stručno dorasla."
"To je dokaz da ona ima u tebe puno povjerenje, ti joj jedina moćeš pomoći." Bobo je kao i uvijek pokušavao ojačati moje samouvjerenje.
"Na mojom dlanovima još uvijek bridi osjećaj napinjanja mišića. Ovo iskustvo će ostati zabilježeno u mom sjećanju."
"Opiši mi taj osjećaj?" reče mi blago moj bivši učitelj
"U jednom trenutku sam osjetila užasnu hladnoću, kao da su se moje ruke i njena ramena, vrat i glava našli na sjevernom polu. Umjesto da toplina mojih dlanova pređe preko njene kože u nju, hladnoća se širila i mojim tijelom. Dodirivala sam mišiće i oni su se ledili, njena glava je skoro beživotno ležala na mojim rukama."
"To ti je ona santa leda o kojoj je pisao Freud. Svojim pitanjima si uvela Annu u onaj duboko skriveni nesvjeni dio njenog bića i to je vjerovatno uvijek i uzrok njenih migrena. Kada se spusti sa vrha i uđe u dubinu sante leda ona prestane funkcionirati. To je obrana tijela od umiranja. Tih par trenutaka totalne nesvjesti zalede sve ćelije njenog tijela i ona utone u san u kojem ponovo počinje živjeti."
"Hoćeš reći da sam doživjela jednu kratku smrt." upitah sa strahom
"Doživjela si nešto što ti samo može pomoći u daljnjem radu s pacijentima. Razmisli što bi tebi bilo ugodno pri buđenju iz takvog stanja straha?"
"Dodir ruku ljubavi."
"Sjeti se djetinjstva i snova u kojima si plakala od straha. Čije ruke su te onda smirivale?"
"Ruke majke." rekoh i osjetih ponovo toplinu tih dodira.
"Pokušaj danas biti njena majka."
Ušla sam ponovo u sobu. Anna je još spavala u istom položaju u kojem sam je ostavila. Prošlo je sat vremena. Sjela sam na uzglavlje i ponovo uzela njenu glavu na podlaktice i dlanovima počela masirati i mobilizirati njene vratne mišiće. Toplina se vraćala u njeno tijelo. disanje se pojačavalo, mišići lica opuštali. Desetak minuta kasnije je otvorila oči i nasmješila se.
"Koliko dugo sam spavala?"
"Nešto dulje od sat vremena."
Sjela je na krevet i protegnula se.
"Umorna sam kao da sam kopala, ali više me ne boli glava."
Dok se ona tuširala, ja sam skuhala jaku crnu kavu.
Otišla je ne pitajući što se dogodilo, ali ja sam osjećala da se u njoj odigralo nešto novo, do sada nepoznato. Njen stisak ruke pri pozdravu je bio drugačiji nego inače, njen pogled je odavao širinu nekog novog horizonta i ja sam znala da će mi sljedeći put donijeti sliku njenog zadnjeg sna.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen