Samstag, 17. November 2007

Kišni vjetar otvara vrata



Januar je bio kišan i tužan, bjelina kojom nas je priroda obdarila za Božić je nestala u sivilu suza neba. Anna je s vremena na vrijeme nazivala, tek toliko da se javi, da me upita kako sam, ali ja sam imala osjećaj da svaki puta odustane od pravog razloga. Jedne večeri me je nazvala dosta kasno.
"Rudloff je na službenom putu, upravo sam ocrtala jedan mali poklon za tebe. Imaš li sutra vremena za mene." izgovorila je sve u jednom dahu.
"Dođi pred večer, ostani na večeri i moj suprug je na putu."
Došla je s velikim rukom ocrtanim kišobranom. Sav je bio u ljubičastim tonovima s velikim ljiljanima.
"Neka ti malo rasvjetli ove kišne dane."
"Kako si?" upitah je nakon što sam joj se od srca zahvalila na prekrasnom poklonu
"Sanjajući grčeve u srcu, pitam se u snu i između dva sna: Što bi za mene bila milost i zašto ja to tražim? U mom srcu se otvaraju vrata i kišni vjetar prelazi prag, a krošnje ječe i gore, pod mojim koracima." stilizirala je stihove mog dragog pjesnika.
"Glavobolja se može i tako opisati. Kaži mi kako se osjećaš kada prođe?"
"Imam riječi i doline na usnama, doline i sunčane brežuljke i sjećanja u nepostojanim maglama."
"Imaš li još kovčežić s milion rumenih marama za njega?" uptah je stihom
"Davala sam mu ih jednu po jednu ili hiljadu po hiljadu, žaleći da ih nemam dovoljno za njega. Sanjajući o putu što se penje do puteva što se križaju na nebu, stresla sam se u snu i zavapila između snova: Koliko milja, koliko još dana i godina?"
"Ispričaj mi cijelu priču." rekoh dodavajući joj čašu konjaka.
"Moram još jednom otići na Lago di Garda. Pronašla sam u jednom tjedniku punude za ferije povezano s kursom crtanja u onom istom hotelu."
"Tko te tamo čeka?"
"Roland." reče ona ispijajući gutljaj konjaka
"Roland?"
"Ja ga tako zovem jer mu neznam i neželim saznati pravo ime. Stajao je pored mene na obali velike vode i njegovo lice se zrcalilo u kristalima i suncem obasjanoj površini. S talijanskim naglaskom me je stereotipno upitao: "Vi niste odavde?" i odmah pozvao na kavu. Sjedili smo na terasi male kafeterije uz jezero i nepredstavljajući se filozofirali o životu i ljubavi na prvi pogled. "Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav završava, postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama" govorio je dodirujući mi dlanove. "Da bismo shvatili Karla Sandberga treba ga prije svega shvatiti kao čovjeka koji ne može da ne razgovara o stvarima koje su naizgled jednostavne, svakidašnje, razumljive i proste. Ono što nam on svojom poezijom govori o ljudima utonulim u životu punom protivurječnosti učini nam se da i sami znamo, da je to onaj u u modernoj psihijatriji poznati fenomen "već viđeno." No to ipak nije tako. On je bio pisac nove biblije, on je običnim čovjeku upotrebljavajući jezik ulice, predgrađa i radničkih naselja približio poeziju i ljubav."
"Sada mi je jasno zašto citiraš Sandberga."
"To je bilo popodne mog buđenja, uz njega sam osjetila sva ona mladenačka uzbuđenja, čula Ronaldov glas, prepoznala njegov jezik, sjetila se stihova koje mi je govorio ne odavajući ime pjesnika. "Ničega drugog nema u ovoj pjesmi osim tvog lica," Rolandovim glasom je govorio stranac. "ničeg drugog osim tvojih žednih kao noć sivih očiju". Kada je sunce krenulo ka zapadu rastali smo se na keju koji se kao puščana cijev pružao ravno u jezero. Otišla sam u dvorac opijena novim starim osjećajem. Više ga nisam vidjela, otputovali smo natrag u sivilo života, ali sjećanje na njega je pošlo sa mnom."
"Zamjenila si jedno sjećanje s drugim."
"Ali sam dobila ponovo lice koje vidim i umjesto da pišem pjesme o njemu ja ga crtam. Moram otići ponovo na jezero, moram još više naučiti o crtanju, ali neznam kako ću to objasniti Rudloffju."
"Ponovi mu ovu zadnju rečenicu, neka crtanje bude razlog putovanju."
"Poslat će me na najskuplji kurs u najskuplju školu crtanja u zemlji."
"Zar je važno gdje ćeš učiti crtanje, ako je problem samo u crtanju?"
"Problem je u meni. Stranac sa jezera je pronašao moju adresu i moj telefonski broj. Nekoliko tjedana nakon ferija u Lombardiji me je nazvao. Bio je u gradu i pozvao me ponovo na kavu. Otišla sam bez razmišljanja. Te noći se nisam vratila kući. Rudloff mi je drugi dan napravio scenu i zabranio izlaske. Zato sam prestala dolaziti na terapiju. No telefonsku vezu s strancem održavam još uvijek. U potaji sam kupila mobilni telefon koji Rudloff ne može kontrolirati."
"Zar još uvijek neznaš kako se stranac zove, tko je on i čime se bavi.?"
"To me uopće ne zanima, pristao je da ga zovem Roland, dao mi je broj svog mobilnog telefona i svaki puta kada je u gradu mi se srećemo u njegovoj hotelskoj sobi."
"Koliko mu je godina?"
"Onoliko koliko je bilo Rolandu kada je otišao od mene."
"Mogao bi ti biti sin." rekoh već iziritirana njenom pričom
"Ne, on je za mene uskrsli Roland. Roland prije noći njegova umiranja, Roland bez neugodnog mirisa koji ostavlja ljubav kada postane zrela za davanje i uzimanje. Njegove ruke, oči i tepanja pomoću kojih se moja ljubav bori i gradi su ono što mi treba. I neka traje ljubav, neka se preliva dok ne pronađem sve odgovore i ne potrošim posljednji novčić i ne prolijem zadnju kapljicu krvi. Ljubav je mladić s atletskim tijelom i očima boje svitanja, mladić čije lice srećem u snovima i nosim danom do sljedećg sna."
"Oslušni malo, mjesec je ljupka žena, samotna žena, izgubljena u srebrenoj odjeći, izgubljena u srebrenom haljetku cirkuske jahačice. Oslušni malo, vjetar ti priča baladu o izgubljenom vremenu i potsjeća te da je stranac nova utvara koja te sputava u buđenju." pokuašala sam ju jezikom Sandberga probuditi iz ovog novog sna.
Pogledale me je iznenađeno:
"Nisam znala da poznaš njegovu poeziju."
"Doživjela sam je uz supruga, na početku ljubavi."
"Znači i Roland voli mene."
"Koji Roland?"
"Za ljubav nisu potrebne godine ni zrelost, ona je lijepa u svom nastajanju. Kada gledam njegove oči vidim u njima sav svoj neproživljeni život. U jednom ukradenom popodnevu se dogode sva ona već davno zaboravljena uzbuđenja. Njegovi dlanovi pišu najljepšu poeziju i ja dobijam ponovo tijelo. Osjećam srce i znam da još uvijek imam krv. I uopće nije važno koji me Roland dodiruje jer to su one ruke koje pamtim i želim. Ušla sam u avanturu iz koje više nemogu zdrava izaći, ako ona prestane otiću i ja zauvjek."
"Ne pričaj gluposti." rekoh joj pomalo grubo" živi avanturu i u njoj nauči živjeti."
"Poslije nje bi sve bilo laž"
"Pa ti lažeš već dvadeset godina. Koristiš se životom kao iznajmljenim automobilom. Mjenjaš modele i nadoplaćuješ kamate lihvaru koji koristi tvoju neodlučnost. Zaustavi se u trenutku i napravi bilansu, odluči se konačno za sreću."
"Misliš na rastavu braka."
"Zar to nebi bilo bolje rješenje od ovog tihog umiranja?"
Sjedila je skupljena u fotelji i igrala se sa ogromnim briljantnim prstenom na ruci. U tom trenu je zazvonio njen mobilni telefon. Dok ga je vadila iz torbice ruke su joj drhtale.
"Molim............Nisam kod kuće, kod prijateljice sam.........On je na putu.............Mogu............"
Izašla sam iz sobe da može nesmetano razgovarati. I to je potrajalo. Kada je završila razgovor ušla je nasmješena u kuhinju i počela mi pomagati prenosti jelo u blagovaonu.
"Na lago di Garda je danas cijeli dan sjalo sunce." reče da prekine šutnju.
"Do tamo prodire topli zrak s Mediterana, to se osjeća čak i u ljudskoj prirodi."
"Tamo sam prvi put vidjela maslinova stabla i osjetila miris pinija."
"Zar ti zaista još nikada nisi bila na moru?"
"Vidjela sam ga samo na televiziji. Lago di Garda je moje more, tamo ću sigurno otići ovoga proljeća."
"Što tvoj stranac uistinu radi."
"Studira u Milanu povjest umjetnosti i svjetsku književnost."
"To je prekrasna, ali užasno teška kombinacija."
"On je uistinu poseban i uvijek isto drugačiji kada ga sretnem. Zadnji puta mi je objasnio tajnu Mona Lisinog osmjeha."
"Kako je to uspio kada se znanost još uvijek bakće s tom tajnom?" gledala sam Annino lice koje je uistinu potsjećalo na lice one stoljetne dame.
"Uz njega učim više o psihologiji nego što sam naučila na institutu. Gledao je tog popodneva moje lice i rekao mi da se još nikada nisam nasmijala, a ja sam se cijelo vrijeme smješila. Tada sam saznala da se od srca jedino oči smiju. Pokazivanje zuba je umjetni smijeh, maska koju nose nesretni i nezadodvoljni ljudi. Rekao mi je da su moje oči uvijek tužne. Kasnije sam se promatrala u ogledalu i pokušavala oči prisiliti na smjeh, ali smjeh zaista dolazi iz dubine duše. Večeras mi je obećao de će me, ako dođem u Lombardiu, naučiti osmjehu."
Gledala sam njeno ljepo lice.
U čemu je stvar? Smješili se ona ili ne?
Nedavno sam čitala studiju o Mona Lisinom tajanstvenom osmjehu. Ta poznata renesansna slika pomaže istraživačima mozga pri rješavanju i objašnjavanju fenomena spoznaje osjećaja koji se ocrtavaju na mimici ljudskih lica.
Promatram Anna i čini mi se da je osmjeh tu, a onda ga odjednom u sljedećem trenu više nema. Uspoređujem je sa u sjećanju iz Louvra i Annino lice dobija konture lica petstogodišnje dame i vidim tugu u njenim očima ili je to ironija ili je to možda neka skrivena, zla misao. Da li je ona tužna ili prestrašena?
Signalizira li položaj i oblik usana dobro i loše raspoloženje? Koju ulogu u izrazu lica zaista imaju te oči varljive?
Manipulirajući Mona Lisu na zaslonu kompjutora znanstvenici su mjenjali položaj njenih usana, skrivali ih i pokazivali ispitanicima samo oči. Zaključak je bio da oči same ne odaju osjećaj mlade dame, tek položaj usana u kombinaciji sa očima ga odaje. Naš utisak o sjajećim ili tužnim očima je samo iluzija. Stvarno ogledalo duše su naša usta.
To je priča iz laboratorija, ali i u samom Louvre-u postoji nebrojno puno izvora koji putem vizuelnog centra potiču gibanja u našim moždanim ćelijama. Tako naprimjer ovisno o osvjetljenju pada manje ili više svjetla na naše foto receptore u očima. Ovisno pod kojim uglom promatramo sliku varira i broj neurona koji sudjeluju u prenošenju vizualnih signala.
Taj prirodni romor u našoj glavi je uzrokom da ćemo mi i dalje Mona Lisin osmjeh doživljavati različito.
Stranac je varao Anna, prešućivao je istinu o rezultatima znanosti, želio ju je još više onesposobiti, učinit ovisnom o njemu.
Tog trenutka je Anna bila sretna, iz njenih očiju je vrcala neka nova snaga, a na njenim usnama je lebdio život i ljubav.
"Moram otići u Lombardiju da bih se naučila smijati." njen glas me povrati u trenutak za stolom.
"To je nije pravi razlog, ako stvarno želiš otići idi zbog sebe i svoje istine. Ti ne moraš učiti smjeh on je dio tvog bića, tvoje lice, iako ti toga nisi svjesna, živi smjehom tvoga srca. Začahuren kao arhetip, u jezgri tvog srca živi još uvijek tvoj pravi Roland. Tvoja želja za Lombardiom je bjeg od Rudloffa, a ne potraga za smjehom."
"Ne mogu se rastati." konačno se vratila na temu o kojoj smo govorile prije telefonskog poziva
"Zašto?"
"Bez Rudloffa bih bila ponovo nitko i ništa. On mi je omogućio studij, skupe haljine, kozmetičarku i frizera, izlet u Lombardiu. Ako odem od njega izgubit ću................." tu je zastala, nije se usudila izgovoriti misao do kraja.
Ponovo se počela igrati sa velikim diamantom na prstu.
Ja sam šutjela promatrajući borbu misli i želje na njenom licu. Dijamant je bljeskao pod svjetlom lampe koja je visila iznad stola i činilo mi se da njegov sjaj govori umjesto nje.
" U dvorcu opasanom ružama i strahom jedna žena sniva o ljubavi, a ljubav, boginja njenog sna, oblači crnu haljinu i umjesto bijelog princa ljubi jutrima njene usne. Žena ustaje iz kreveta i gleda kroz prozor. Tamo iza ove, trnovitom ljepotom opasane, stvarnosti čekaju avanture i veliki doživljaji. I žena gleda kako iza ove maglovite ljepote izlazi sunce, ali opasana zlatnim okovima ona ne može učiniti korak. Svako jutro skida vjenčanu haljinu satkanu od zvjezdane prašine i oblači skupocjene halje kupljene zlatom za koje je prodala svoj san. U tim trenutcima Migrena pobjeđuje Fortunu, ljubav se skriva u mirisima noći, a žena stoji pred ogledalom i na svom licu broji prošle godine. "


Ambasadorica bola

"Osnovat ću udruženje potlačenih žena." reče Anna jedne večeri ulazeći u terapiju. Ja sam upravo počela gasiti svjetla i spremala se da pređem u stan. U rukama je s mukom držala poklon za mene, velikog drvenog slona na kojem su blještali, zlatom iscrtani, ornamenti budizma. Skupljam slonove već godinama i svakom novom se jako veselim. Ovaj je bio nešto specijalno. Poljubila sam je preuzimajući od nje taj skupocijeni teret.
"Mislila sam da se spremaš u Lombardiu." rekoh stavljajući slona na pod pored pisaćeg stola.
"Dok sam crtala ove ornamente uspjela sam doživjeti svoju mandalu i ritual novog buđenja. Ušla sam u centar kugle mog postojanja i osjetila novi poriv u sebi." gledala je u slona na čijem se crnom čelu zlatila kružnica puna manjih i većih krugova koja me je u prvom trenutku potsjetila na vitraže u crkvama.
"Reci mi nešto o mandali, premalo poznam tu materiju da bih te mogla slijediti."
"Spontana pojava mandale je, po Jungu, znak specijalnog stanja svijesti, stanje u kojem je čuvarica svjesne spoznaje potisnuta i produkti nesvjesnog izlaze na površinu. To stanje se pojavljuje u snu, ali i u trenucima svjesne imaginacije. Mandala tada postaje izraz nesvjesnih impulsa i po Jungu ona postaje manifestacija tog stanja. To se često dogodi, piše Jung, u trenutku kaotične dezorjentacije duše. I ja se sada nalazim u tom stanju. Počela sam crtati svoje snove umjesto da pišem o njima. Ovo što sam nacrtala na slonu je san iz one noći kada sam bila kod tebe na večeri. Dok sam se vozila kući pokušala sam sebi samoj objasniti zašto još uvijek živim s Rudloffom. Nikada ga nisam voljela, a on je uporno kupovao moje postojanje u njegovom životu. Te noći je, u snu, zimski vjetar razbio prozor kroz koji sam gledala nebo i zavijao vučjim glasom kroz atelje. Ja sam sjedila u Volteirovoj stolici, zadnjem Rudloffovom poklonu i vidjela kako neki mladić prelazi neizmjernu čistinu i vjetar ga zaobilazi i ništa mu se ne događa. On samo korača i korača, oko njega pusta čistina i zavijanje vuka. Odjednom se iz crnila neba pojaviše zlatni krugovi i on ih je u hodu hvatao i slagao harmoniju kružnice u čijem sa centru odjednom nekom nevidljivom rukom donesena nađoh ja. Mladić je koračao i koračao u krug, vučje zavijanje je utihnulo i ja začuh frulu koja me pozivala u tamu noći. Mladića više nisam vidjela. Ujutro kada sam se probudila našla sam se u Migreninom carstvu i ostala ležati nepomično cijeli dan. Čula sam Rudloffjev dolazak, osjetila njegovu blizinu kada je ušao u sobu da vidi jesam li tu. Od straha da mi ne priđe, da me ne upita kako sam, počela sam ujednačeno disati kao da spavam. Tek sam se drugi dan digla iz kreveta kada je on otišao na posao i sišla u kuhinju. Na stoju sam našla poklon dijamantnu ogrlicu iz Tyffania i sjetila se da nam je jučer bila godišnjica braka."
Tek tada sam primjetila na njenom vratu nisku blještećih znamenja Rudloffove ljubavi.
"Od kuda ti ideja o udruženju potlačenih žena, ovo što si mi ispričala više sliči na potlačenog muža."
"Odlučila sam se osamostaliti u pozivu koji sam diplomirala. Postat ću ambasadorica boli, otvorit ću ambasadu za žene u radničkoj četvrti u kojoj sam odrasla i bit ću izlječitelj njihovih strahova i njihovih želja, branit ću ih od Migreninog carstva i žudnji za odlaskom u svijet glamura i lažnog sjaja. Učit ću ih kako da na vrijeme otkriju san koji nesvjesno žive. Mladić u snu me je frulom pozvao u zemlju mira i spokoja. Slijedit ću ga i tamo još jednom udahnut ljepotu koja se krije u mirisima čempresa i starih kestenova na blagim brežuljcima uz jezero, a onda ću povesti žene u borbu protiv bolova koje izazivaju vukovi koji u noćima zavijaju pred njihovim spavaćim sobama."
Slušala sam je bez riječi, jer stvarno nisam znala što da joj kažem. Stanje u kojem se nalazila je graničilo s ludilom u koje se nisam smjela uplitati. Shvatila sam da je ovaj puta u njenom snu bio stranac, a ne pravi Roland i da je ona odlučila otići u Lombardiju. Kada je završila monolog upitah je:
"Kada putuješ?"
"Sutra kada Rudloff ode na posao."
"Zna li on da odlaziš?"
"Još mu nisam rekla."
Otišla je ne dozvolivši mi da joj se suprostavim. Ostala sam još par trenutaka u praksi promatrajući zlatnu kružnicu na slonovu čelu. Odjednom vidjeh da me iz nje, spojeno u manje i veće krugove, gleda tijelo mladoga muškarca. Godinama sam joj pokušala približiti njene zglobove navodeći je da ih zamišlja kao malene krugove u kojima vlada harmonija. Anna je u svom snu konačno doživjela tu unutarnju harmoniju i projecirala ju na stranca iz Lombardije. Ambasadorica boli je jednom voljela Rolanda i izgubila tu bitku. Vezala se s drugim, ušla u pakao osjećaja i izgubila sebe. Onda je srela trećega i sada u njemu traži onog prvoga. Iz ove kružnice na slonovom čelu vapi njeno izgubljeno srce i moli pomilovanje.
"Nisam je smjela pustiti da tako jednostavno ode." rekoh suprugu pri večeri.
"O kome govoriš?"
"O Anna. Odlučila je postati ambasadoricom boli."
On me pogleda smješeći se:
"On je stvarno Leonardo da Vinci."
Večer poslije
Upravo smo završavali večeru kad je zazvonio telefon. Kada sam čula Rudloffov glas srce mi je počelo jače kucati.
"Znaš li gdje je Anna?"
"Ne znam." lagala sam
"Mislio sam da je možda kod tebe."
"Sinoć je bila tu."
"I nije ti rekla što danas smjera?"
"Ne." rekoh pokušavajući sakriti drhtanje glasa
"Nema je cijeli dan i sada sam u njenom ateljeu pronašao papirnatu bijelu ružu i pismo."

Šutila sam da dobijem navremenu, da smislim svoju obranu, a Rudloff mi je počeo čitati pismo:
"Čuvaj ovaj cvijet da te podsjeća na mene. Čuvaj ga i sjećaj me se, sjećaj. Neka uvjek bude tamo gdje ga nećeš moći zaboraviti. Stavi me negdje blizu, negdje gdje vrijeme više ne teče.
Vraćaj se uspomenama i čuvaj me u noćima koje duboko pamte, čuvaj me kao što noć sve čuva, jer u meni duboko je samo noć."
"Poznaš li tu pjesmu?"
"To nije pjesma to je oproštajno pismo." zavapi nesretan muškarac u njemu.
"Ne Rudloff, to je pjesma od Karla Sandberga. Pronađi njegovu zbirku i pročitaj pjesmu do kraja."
"Tko je taj Sandberg?"
"Pjesnik kojeg Anna jako voli, u njegovim pjesmama ćeš pronaći odgovor."
Spustio je slušalicu bez riječi pozdrava.
"Put kojim je Anna do jutros koračala je bio tamnica, a danas je krenula putem sudbine, ali taj put zaboravlja one koji osjećaju samo kožom. Zrak će joj pričati prošlost i buditi uspomene. Vratit će se nesretnija nego što je otišla, vratit će se onoga jutra kada se ponovo nađe u Migreninom carstvu."
"Kuda je otišla?" upita me suprug
"Tamo gdje vjeruje da je Arkadija. Otišla je jutros bez pozdrava i zbog toga će dalje patiti. Slušat će vjetar i čuti će opet samo uspomene i sjećat će se izgubljenih zvjezda i ruku koje su joj poklanjale mjesečev kolač."
"Maloprije te nazvao Rudloff?"
"Ostavila mu je paprnatu ružu i početak Sandbergove pjesme."
"Veliki trenutci?"
"Sada jadan Rudloff kopa po njihovoj biblioteci i traži za njega nepoznatog pjesnika da pročita kraj pjesme.............."
"I neće ništa shvatiti, jer on nije odrastao u predgrađu i nepoznaje jezik ulice."
Ponovo zazvoni telefon.
"Kako si rekla da se zove taj pjesnik?"
"Karl Sandberg"
"Našao sam knjigu, ali neznam o kojoj pjesmi se radi, nemogu je naći."
"Veliki trenutci."
Čula sam kako nervozno lista stranice i slušala sam njegovo uznemireno disanje.
"Našao sam pjesmu. Nazvat ću te kasnije" reče i spusti ponovo slušalicu
Istog trena telefon ponovo zazvoni.
"Jeli te nazvao Rudloff?" Anna je bila uzbuđena
"Gdje si ti?"
"U istoj onoj sobi iz koje je sve počelo. Gledam fresku na zidu kupaone i pokušavam ponovo postati dio nje."
"Rudloff će te sigurno tražiti."
"On nesmije saznati gdje sam. Obećaj mi to."
"Zašto si mu ostavila cvijet? Zašto mu nisi jednostavno rekla da odlaziš?"
"Znači već te je nazvao. Oprosti uplela sam te u tragediju koja se nije mogla izbjeći."
"Nazovi ga. Reci mu sama kraj pjesme koju on sada pokušava odgonetnuti."
"Znaš da to ne mogu."
"Sama si izabrala pjesmu. Sjećaš li se stiha, hajde da popričamo o tome potanko..."
"Ne mogu ga nazvati"
"Budimo ponosni što se zajedno ponosimo i zajedno ljutimo." nastojala sam je prisiliti da ga barem sada nazove, ne zbog njega nego zbog nje i njene savjesti.
"Ja se ne ponosim svojim činom, ali nemogu zaboraviti veliku samoću koja je sazdana od prolaznih trenutaka. Ona još uvijek lebdi u zraku oko mene."
"Nazovi ga bit će ti lakše podnijeti gubitak tih ipak vaših trenutaka."
"Ja ću sačuvati te trenutke i oni već sada, nekom nepoznatom snagom, kruže u meni, kruže." poslije tih riječi zavlada tišina i poznati zvuk prekinute veze.
Ponovo zvuk telefona.
"Pročitao sam tu pjesmu, ali moram priznati da ništa nisam shvatio. Kuda je mogla otići i zašto?"
"Ne znam gdje je, ali predpostvaljam da je otišla tamo gdje će se uspjeti konačno osloboditi glavobolje. Imaj još malo strpljenja, daj joj vremena da sama spozna uzrok koji je već godinama muči. "
"Platio sam joj najskupljeg psihoterapeuta, a kasnije omogućio da sama studira psihoterapiju. Zar to nije bilo dovoljno?" prekinuo me još uvijek na shvaćajući da je migrena kompleksan fenomen koji se ne može lječiti samo psihoterapijom.
"Jesi li joj ikada povjerovao da je boli glava?"
"Mislim da nju nikada nije niti bolila glava. Moje strpljenje ide polako kraju. Godinama čekam da prestane misliti na svoju prvu ljubav, godinama plaćam danak zbog one davne večeri kada sam zavolio njene tužne oči."
"Migrena ima jednim djelom uzročnike u moždanim impulsima, onim tajnim strujanjima i njihovom frekvencijom. U tim trenucima nastaje njena aura i tu je izvor bolova koji poslije te oluje osjećaja postaju nesnosni. Annana glavobolja nije izmišljeno nego istinito stanje. "
"Ali uzroci tih oluja u njenoj glavi su emocionalne prirode."
"Da Rudloff, emocije izazivaju u svima nama oluje. Treba pronaći u sebi ventile kroz koje se oslobađamo nagomilavanja energije. Anna je u principu jedan zatvoreni sustav u kojem dolazi do entropjie i nastajanja kaosa u njenoj glavi koji se manifestira migrenom. Možda je otišla da u samoći pronađe još neotkrivene otvore svoje duše, ona mjesta u svojoj podsvijesti koja ti nazivaš njenom prvom ljubavi."
"Umoran sam, ne mogu više misliti. Nazvat ću te kada se odmorim i smirim."

Miris jasmina

Rudloff se više nije javio. Svaki put kada je zazvonio telefon ja sam se nadala da će na drugoj strani žice biti Anna. Ni ona se nije javljala. Prošlo je mjesec dana, dva i treći se bližio kraju. U zraku se osjećao miris ljeta. Zadnji dan proljeća je padala kiša. Cijeli dan je pljuštalo kao iz kabla. Sivi oblaci su se nadvili nad grad i iako je to trebao biti najdulji dan u godini svijetlo je bez prestanka gorilo u našoj dnevnoj sobi. Bila je subota i ja nisam imala pacijente. Moj suprug je bio na službenom putu i ja sam skupljena na ležaju čitala jednu stručnu knjigu o Migreni. Poslije svakog pročitanog slučaja, sam odlagala knjigu i razmišljala o Anni. Pokušavala sam njen slučaj usporediti sa nekim od navedenih u knjizi. Već sama usporedba migrene s olujom u glavi me je navela na razmišljanje o munjama i gromovima koji uzburkavaju tamu kroz koju luta Annina svijest. U tom trenu je stvarno vani bljesnulo i nekoliko trenutaka kasnije zagrmilo.
"Lupaj o bože u tvoje bubnjeve i zajecaj u dugi nevidljivi saksofon, da mi vjetar donese glas, da čujem zavijanje vukova, da mogu o tome pisati." pomislih gledajući u nebo. Otvorih prozor i miris noći i oluje uđe u moju sobu. Udahnula sam duboko svježinu te prve predljetne kiše i mojim tijelom prođe osjećaj ugode. U vrtu pred prozorom je cvjetao jasmin. Mali bijeli cvjetovi su bljeskali na kiši i munjama. Miris jasmina mi dotaknu nozdrve i uđe u mozak kao sjećanje na Grass u Provansi, maleni gradić koji miriše na skupe parfeme. Zatvorih oči i osjetih dodir dlanova moga supruga. Tamo smo proveli naš medeni mjesec u trajanju od tjedan dana. Zbog toga smo posadili jasmin u vrtu i kada on počne cvjetati mi često provodimo večeri u opijeni mirisom i sjećanjima. I onda kada samo slušamo tišinu oko nas se stvara aura u kojoj uvijek iznova vidimo te nezaboravne dane s početka našeg braka. Mi smo tada sretni.
"Rudloff ima oduran miris tijela." u sjećanju mi zazvoni Annan glas
"Zar ne upotrebljava neki muški parfem?" sjetih se i mog pitanja
"Poklanjala sam mu različite, ali oni nisu ustanju ubiti osnovni smrad njegovog znoja. Već sama pomisao da će mi se približiti izaziva kod mene glavobolju."
U knjizi koju sam čitala je upravo to navedeno kao jedan od uzroka migrene. Miris i sjećanje na njega može izazvati njen početak iz kojeg se onda stvaraju vrtlozi u glavi.
"Rudloff je civilizan i njegovan muškarac, ali miris njegovog tijela u spoju s parfemima koje mu je poklanjala sigurno potsjećaju Anna na........." nisam se usudila misliti do kraja. Poželjela sam da me nazove, da ju mogu to upitati.
Vani je dalje bljeskalo, gromovi su postajali sve brži i sve bliži, vjetar je urlao u krošnji obližnjeg drveta, a miris jasmina se širio našim stanom. Uzela sam ponovo knjigu u ruke da još jednom pročitam poglavlje o mirisima. Neznam koliko vremena je prošlo kad me trgnulo zvono na vratima. Pred vratima je s pregrštom jasminovih grana u rukama stajala Anna.
"Cijela Lombardija sada miriše na jasmin i ja sam se sjetila tvoje priče o vašem medenom tjednu." reče pružajući mi miris moje sreće.
"Kada si stigla?"
"Sada"
"Zar nisi bila kod Rudloffa?"
"Smijem li ući?"
Dok sam tražila vazu, Anna je sjela i iz taške izvadila cigarete. Teški miris Guloasa bez filtera se izmješa s mirisom jasmina.
"Počela sam ponovo pušiti cigarete iz moje mladosti."
"Kako je bilo na kursu crtanja?"
"Naučila sam stvarno ono što osjećam prenijeti na papir, moja ruka sada stvarno postaje produžetak mojih snova i aure u kojoj se nalazim prije nego padnem u nesvjesno stanje duše."
"Tko je organizirao taj kurs?" postadoh znatiželjna
"Udruženje psihoanalitičara i to nije bio kurs crtanja, nego kurs analize snova i njihova interpretacija kistom i olovkom. Danas mi je puno lakše nacrtati moju mandalu i auru, naučila sam i razgovarati o Migreninom carstvu. Sve ono što sam naučila kod tebe sam mogla staviti u skice i napisati u mojim zabilješkama. Roland je bio u komisiji koja je ocjenjivala naša djela"
"Misliš na stranca iz Lombardie?"
"Uz njegovu pomoć sam konačno spoznala tvoje Migrenino carstvo. Ti bi se trebala u tvom poslu spojiti s njim i mislim da bi vas dvoje stvarno mogli oslobađati ljude od strahova i tame iz migrenine aure."
Sjedile smo do svitanja, noć je tutnjala grmljavinom, ali pred zoru se nebo smirilo i prvi ljetni dan nam se nasmješio suncem. Anna je pričala nekim novim glasom, njene oči su sjale ljepotom odživljelih tri mjeseca.
"Kada crtam san u kojem se pojavljuje muškarac osjećam njegovo tijelo onako kako si mi ga ti tretmanom približavala."
"Onako kako si ga nacrtala na slonovom čelu?"
"Da, ono je bio samo početak. On je danas u pokretu, osjećam spiralni pokret njegovih ruku, spoznajem dinamiku njegovih koraka dok dolazi i odlazi. Mogu govoriti njegovim glasom. Ja u snu postajem on i tada Migrenino carstvo postaje zemlja čudesa koja se krije iza ogledala moje stvarnosti. Iako je u toj zemlji sve izokrenuto, strane svijeta izmješane ja vidim budućnost i znam da živim."
"Zar to nije slično Alisi u zemlji iza ogledala?"
"Da, ja sam tvoje Migrenino carstvo zamjenula njenom zemljom čudesa i tu se snalazim bolje, tu osjećam bolje, vidim jasnije, slušam pažljivije, mirišem intenzivnije. Lewis Carroll je, pretpostavljaju analitičari, patio od migrene i vjerovatno je u svojim knjigama opisivao stanja doživljena u aurama."
"Odlična napomena, detalj koji objašnjava i moje razmišljanje o migreninom carstvu, ali ti govoriši još uvijek u trećem licu. Što osjećaš kada se ti nađeš u snu bez muškarčevog tijela?"
"To je još uvijek problem. Tada mi nedostaje dio tijela, izgubim strane svijeta, u jednom trenu ne osjećam ruku koja crta i na papiru se pojave mrlje iza kojih se samo naziru konture moje slike. Roland mi je pokazivao slike velikih umjetnika slikarstva, slike koje potsjećaju na moje i on kaže da su mnogi od njih sigurno lutali svojim snovima i tražili izgubljeni dio sebe."
"Što su na to rekli psihoanalitičari?"
"Oni govore o halucinacijama iz kojih nastaju konture tijela, izobličena lica, magloviti obrisi stvarnosti koja je u snu izgledala sigurno drugačije. Migrena u svom nastajanju stvara u vidnom polju nešto kao sljepu točku, to nije pravo nego mozgovno sljepilo za trenutak neke još neotrivene sreće."
"Moraš mi jednom pokazati tvoje slike, od sada ću ja učiti od tebe." rekoh joj već pomalo pospano. Sunce se već podizalo ka zenitu i njegove zrake su ulazile u sobu kroz otvoren prozor i obasjavali njeno lice. Njeno, Mona Lisi slično lice je bilo zaokruženo aureolom sretne žene. Oči i usne su se spojile u osmjeh iz kojeg se krila tajna ovih prošlih tri mjeseca.
"Ti si se naučila smješiti." nastavih ne dočekavši njen odgovor.
"Moramo raditi zajedno, jer ja još uvijek ne osjećam svoje lice." reče dižući se."Hvala ti za ovu noć. Da sinoć nije padala kiša ja bih sigurno otišla u kućicu iza pruge, kao što sam to činila godinama. Noćas prvi puta nisam sanjala smrt, nego živjela lijepa sjećanja."
Tek tada sam se sjetila da je ljetni ekvinocij dan Rolandove smrti i početak njene nesreće.
"Zbog toga si se jučer vratila?"
"I zbog toga, ali sada moram krenuti u stvarnost. Razgovarala sam s Rudloffem i obećala da ću se danas vratiti, da pokušamo analizirati naš život i možda, ako to bude moguće, nastavimo tamo gdje smo se mojim odlaskom zaustavili."
Kada je otišla osjetih miris jasmina i sjetih se da ju nisam upitala ono što sam prije njenog dolaska željela.

Keine Kommentare: