Prisjećam se Ženskog Lazara jedne od njenih najpoznatijih pjesama, ako ne i baš najslavnijih.
Sylvia nam odmah na početku poručuje:
Ponovno sam to učinila. Jednom u svakih deset godina uspijem u tome.
Nešto kasnije nastavlja:
Umiranje je umjetnost, kao i sve ostalo. Ja to činim izuzetno dobro.
Sylvia Plath je umrla, no kroz svoju je poeziju uskrsla baš poput ženskog Lazara.
Po nekim teoretičarima poezije, je Sylvia Plath u svojim pjesmama nudila ključni simbol za objašnjenje svog nepostojanja u stvarnom životu, simbol mjeseca, koji ima dvostruko značenje:
mjesec je muza i majka koja nije rodila, nego posvojila dijete.
Njena pjesma"Brijest" , koju je posvetila pjesnikunji Ruth Frailight, je zapravo ženski duh zatočen u brijestu, ženski duh je duša drveta, a pjesma je u isto vrijeme i priča o Plahtovoj i može se interpretirati kao njen izričaj spoznaje.
Mjesec je Meduza, lice zle boginje. Pjesma je napisana u vrijeme kada su njene anksioznosti i oslobođena energija izrsatali ka eksploziji konačnog oslobođenja iz okova nepostojanja. "Brijest" je čudesna pjesma, iako neujednačena, nesigurna u sopstveni glas i narativni fokus, proba, generalna proba za pjesme koje će pjesnikinja iz svoje nesretne duše kasnije iznjedriti.
U ovoj pjesmi je evidentno polagano nestajanje granice između stvarnosti i mašte. Metafora koja pomiće osobu bliže svijesti o prirodi.
Ariel
pjesme iz zbirke "Ariel" su medij pomoću koga je S. Plath iz sebe izbacila otrov koji ju je godinama trovao. To su bile pjesme poput katarze za njena potisnuta osjećanja. U toj zbirci Plath je stvorila savršenu metaforu za oslobođeno novo biće. To je na neki način bila očajnička, ali uzbudljiva, umjetnost koja je svoj pravi izraz pronašla u maskulinom nagonu za posjedovanjem moći.Kružni tok pjesme "Ariel" je bio njen omiljeni stilski izričaj, ukazuje na najdublji sloj pjesnikinjine duše, sloj koji nas vodi do njenog uvjerenja da je zla boginja bila muško u svojoj težnji za moći i osvetom.
Ova zbirku trebačitati kao alegoriju umjetnosti koja koristi maskulinost kao svoju ključnu metaforu, to je pjesma o snažnom dramskom izričaju o iskustvu proturječnosti duše. Godiva, razdvojene pukotine, kotao jutra, direktno evociraju osjećaj nepostojanja, njene transcendencije i neiskustvenosti u osjećanju osjećaja ljubav.Stih nas navodi na razumjevanje da ime vranca, Ariel, sadrži ključ za samo razumijevanje ove pjesme; ime, na način na koji ga Plath upotrebljava, je konkretno zrcaljenje biblije kojom aludira na vatreno žrtvovanje, purifikaciju i neiskustvenost.
Neki kritičari njene poezije smatraju da je Plath bila drska u usmjeravanju svoje poetike kroz strastvenu transsupstantaciju ženskog subjekta. U ovoj pjesmi se moraju razdvojiti elementi, jer je u njoj važna poanta, jahačica je jedno sa vrancem, vranac je jedno sa pukotinom, a rosa na pukotini se sjedinjuje sa jahačicom, pjesma je na čudan način "nematerijalna" kako sama pjesnikinja nagovješćuje, svi detalji su samo duševni.
Pjesma nije samo stih o vrancu Arielu, to je pjesma o trenutku u kojem zastoj u tami prestaje biti statičan, trenutak u kojem se potencijalna žestina životinje u čovjeku pusti sa uzice.
Snaga ove pjesme je u izričaju snage jahačice.
Kao i mnoge od njenih kasnijih pjesama, snaga ove pjesme je u oslobađanju moći, u traganju za korijenima i opipavanju korijena pjesnikinjine i čitaočeve unutrašnje žestine.
Svakodnevnica
Umorna od prstenja
Umorna od glasova u glavikoji joj kažu - piši, umri
ona stavlja glavu u pećnicu
dobro zagrijanu, netom opranu
da napravi svoj posljednji ručak
za muža kojeg nema,
za djecu koju neće vidjeti kako odrastaju,
čak i za susjeda ustanu iznad njenog stana,
jedinstven, originalan ručak
po njenom receptu,
ne osobito sladak,
ručak koji je već i prije spremala
ali joj nikad nije uspio,
ručak koji će sama pojesti...
To je pjesma koja je najavila njenu preranu smrt, pjesma kojom je živeći osjećaje izrazila osjećaje. Danas možemo reči da je Sylvia Plath uistinu pisala poeziju koju je osjećala u sebi.
Još uvijek čitam njene pjesme da bih si objasnila besmislenost samoubojstva o kojem vam želim pisati u priči koju sam nazvala "Anatomija jednog samoubojstva"
O besmislenosti boli i jednoj tihoj smrti
Ovo je priča o Anni, njenom mužu, njenom psihoterapeutu i meni njenom fizioterapeutu. Ovo je istovremeno i priča o migreni i samoubistvu koje se možda moglo spriječiti da smo metode psiho i fizioterapije stvarno povezali sa svakodnevnim životom i da smo se služili vodičem kroz vječnost i beskonačnost ljudske spoznaje. Psihoterapeut i ja smo učili, savladavali nove obrasce u znanosti, pohađali kurseve, sami stvarali nove metode, ali one su ostajale izvan nas samih, a time i izvan naših pacijenata, nepovezane s procesima vjerojatnosti i nepredvidljivosti u univerzumu našega uma. Anna je ipak za nas bila nepoznanica, kao Schrödingerova mačka zatvorena u kutiji, jer joj nismo uspjeli dokazati da se odluka o promjenama i samo razumjevanje smisla života nalazi u njoj samoj i da samo ona može provesti promjene i samo ona može odrediti smisao svoga života. Ni nama tada nije bilo jasno da mi mjereći njene postupke i važući njena djela mjenjamo njena stanja, ali ne dobivamo željene rezultate. Mačka zatvorena u kutiji je možda živa, a možda je i mrtva. Ako se kutija otvori mačka je sigurno mrtva.To je jedan od apsurda znanosti. Annino samoubistvo je jedan od apsurda koji potvrđuje to pravilo. Tek na njenom sprovodu je u mom najsakrivenijem dijelu svijesti, mom egoističnom "Ja" prostrujala energija neke nove spoznaje. Osjetih da se iza svijeta jasnih događanja krije tamna, vječno nerazumljiva snaga naše podsvjesti. To je onaj dio bića u kojem su pohranjeni naši strahovi i apsurdi koje često potpuno nesvjesno živimo.
Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti. Dok pišem ove redke sjećam se Camusovih i Kafkinih apsurda, sjećam se "Stranca" i Josefa K. I jedan i drugi su utjelovljenje nade dok ih guši vrijeme u kojem žive. Umjetnost dobre literature je u tome da te prisiljava na ponovno čitanje.
U psiho i fizioterapiji je svaki slučaj drugačiji, svaki pacijent poseban i naše trenutačno znanje nije uvijek dovoljno za novi slučaj. Rješenja koja nudimo su ustvari uvijek obavijena tajnovitim nedostatkom pravih rješenja. U literaturi se pri ponovnom čitanju otvaraju nove mogućnosti i nova shvaćanja tog već dobro pročitanog. Tu nema pravila i zakona koja određuju rezultat. U univezumu čitaoćeva uma se otvara novi svijet, beskraj mogućnosti, svijet u kojem on sam zaključuje hoće li dalje čitati ili ostaviti knjigu.
Naš posao bi trebao biti sličan. Na sajmu naših imena mi stojimo neukoričeni, ali svaki sa svojim znanjem kojim nudimo isto tako iluziju koja bi trebala pobijedidti fizičku i psihičku bol. Umjesto da slijedimo strogo određene obrasce trebali bi pričati priče sa sretnim završetkom.
Migrena je čuvarica sna i ubica sreće, ona je apsurdna bol koja svakog pogođenog pretvara u Josefa K. Optužen za nešto čemu nezna razlog pacijent se brani iako nezna od čega se brani. Anna se branila od migrene tražeći zamak prema kojemu nije bilo puta. Lutala je životom slušajući naše glasove koji su očito bili samo zaluđivanje njenoj nesretnoj duši. Pustolovina njene duše je završila tragično, jer rješenja koja smo joj nudili, postavivši dijagnozu bez njenog svjesnog sudjelovanja u tom procesu, nisu bila dobra terapija. Uveli smo je u svijet njenih problema, naučili je spoznaji strahova koji su je mučili, ali nismo uspjeli ono što smo znali projicirati u njenu dušu. Između nje i zamka spasenja, koji smo joj nudili, nismo napravili mostove kojima bi se ona mogla služiti. Na tom dugogodišnjem putu je njeno egoistično "Ja" ostalo nedodirnuto, ona nije uspjela osjetiti osjećaj koji smo mi u njoj željeli probuditi. Bezimena bol je bila jača od naših nastojanja da toj boli zajedno pronađemo ime. Apsurd Anninog samoubistva je potaknuo mašineriju naše samoobrane i mi smo tražili za sebe olakotne okolnosti, ali smo na koncu shvatili da smo premalo znali iako smo mnogo toga naučili. Odlučili smo učiti dalje i graditi mostove po kojima će naši budući pacijenti sigurnije hrliti u zamak spasenja. Anna je otišla zauvjek s tajnom svoga kraja i ostavila za nas jedno pitanje bez odgovora. Što ako je ipak netko drugi namjerno, prerano otvorio kutiju i njena smrt je ipak bila ubistvo?
Čuvarica sna
"Bol je neugodno osjećanje osjećaja koji se nagomiliavaju u sjećanju i s vremenom postaju pamćenje i dio sjećanja kojih se je teško riješiti." pokušavala sam jednog sunčanog nedeljnog jutra preko telefona nagovoriti prijateljicu da ustane iz kreveta.
Bilo je to prije trideset godina, bile smo mlade i pred nama se otvarao prekrasan svijet uzbuđenja i života koji nas je pozivao u pustolovinu. Tog nedeljnog jutra smo htjele otići s društvom na jezero i uživati u prvom ljetnom danu, željele smo s njima u dugom sutonu promatrati kako sunce polako zalazi i kako se pale oči neba.
Probudio me telefon.
"Ja danas ne idem nigdje."
"Uvijek isto s tobom."
"Ti znaš da nemogu, znaš da ću cijeli dan ostati u krevetu." reče spuštajući slušalicu
Obukla sam se i otišla do nje s namjerom da je prisilim da ustane.
"Jahači apokalipse jašu tvojim sjećanjima i ne dozvoljavaju ti osjećaj trenutka u kojem nema boli, trenutka koji bi mogao postati vječnost u kojoj je bol samo davno zaboravljena neugoda.
Strah, osjetilnost, osjećajnost i misaonost pretvorene u povjesne figure koje su tokom cijele evolucije bile vjerne pratilje ljudske nesreće te danas još uvijek u stopu prate. Budi hrabra i stani, zaustavi se u trenutku kada te sunce sa izvora pozdravlja tragom nekog još ne odsanjanog sna."
"Ne vidim sunce, boli me glava." glas je dolazio iz dubine duše
"Otvori prozore duše, pusti da sunce dotakne one još neprobuđene ćelije tvog bića."
"Moja duša nema prozora, opasana je zidinama straha i stanuje u tami vječnog opreza."
"Čega se bojiš?"
"Boli."
"Što je bol?"
"Utvara koja me već godinama slijedi i ponekad pritajena u noćima jutrom razara dan."
"Opiši je."
"Nemogu je opisati, mogu je samo osjećati."
"Što osjećaš?"
"Bol."
"Gdje je osjećaš?"
"U glavi."
"Mi nosimo u sebi čudesa koja nesvjesno tražimo izvan nas." pokušah s davno pročitanom misli iz neke davno zaboravljene knjige.
"Hoćeš reči da je bol koju osjećam čudo."
"Ako ti tako nazivaš to što osjećaš onda je odgovor da."
"Molim te izađi iz sobe i ostavi me u miru." glas mi je bio poznat i stran u isto vrijeme. Mlada žena je ležala skupljena u krevetu tamne sobe i okrećući se navukla pokrivač preko očiju.
Dok sam se sama vozila prema jezeru razmišljala sam o njoj i njoj sličnima. Kao fizioterapeut susretala sam se i susrećem se još uvijek svakodnevno s tim problemom.
Kada u rukama držim vratnu kralježnicu i glavu pacijenata s glavoboljom i osjećam napetost njihovih mišića pokušavam se uvijek distancirati od emocija koje se u meni nagomilavaju i prijete prelaskom u osjećaj nemoći. Migrena je najodurnije stanje koje čovjeka potpuno za nekoliko sati, nekada dana, izbaci iz života, blokira mu sva druga osjetila, umrtvi misli, osljepi i ogluši ga.
Ovijena tajnovitom aurom migrena stanuje u dušama nesretnika i širi svoje nevidljive ruke pretvarajući kuglu njihovog postojanja u nepravilnu geometrijsku figuru bez mogućnosti uspostavljanja sklada. Moja prijateljica ju je onda nazvala utvarom, ja ću je nazvati čuvaricom neostvarenog sna punog čudesa koja nesretnici traže u nedohvatnim daljinama.
U trenutcima kada migrena uzburka nesvjesne želje i uskovitla nagomilanu energiju prikrivene tuge stvara se aura u kojoj, kao iskrice unutarnje vatre, svjetlucaju neproživljeni trenutci nespoznate sreće.
Migrena i Fortuna tada uzburkavaju more uspomena, pozivaju na buđenje iz transa života koji tutnji izvan njih, a oni zatvoreni u svom strahu neotvaraju oči. Fortuna tiho kucka na vrata njihova sna, a oni nesposobni da čuju srcem tonu u tamu nečeg željenog, ali nepoznatog.
Dok boginja sreće neprimjećena luta opustjelim srcem Migrena se uvlači u um i budi uspomene.
"Hildegard von Bingen, vizionarka sna, najpoznatija žrtva tog vječnog sukoba srca i uma, je u svojim knjigama ostavila znamenja aure koja ju je cijeli život pratila. Rođena u vremenu tihih lomača, ona je postala ljubavnica svemoćnoga i susretala ga u svom zamišljenom svijetu. Migrena joj je, nedozvolivši joj da se probudi iz sna, utirala put u raj. Velika svjetleća kugla iz čijeg središta je često izranjalo tijelo nagoga muškarca je prelazila u kvadrat u kojem se smjestio grad njegovog rođenja. Hildegard je tu blješteću sliku nazvala građevinom ozdravljenja i ovjekovječila je u svojoj knjizi "Putevi spoznaje". " rekla sam jednog dana prijateljici koja se tek bila oporavila od zatnjeg napada glavobolje.
Pogledala me je svojim tamnim očima punim tuge i nepovjerenja.
"Ja se rijetko sjećam slika koje me progone u tim trenutcima."
"Pokušaj ih zapamtiti. Prisili se i odmah nakon smirenja zapiši ono što si doživjela."
"Bojim se tih bljesaka koji bi se mogli odmah ponovo vratiti, zato svjesno zaboravljam slike."
"Zaboravljanje nije rješenje, to je prevara. Negdje u dubini tvoje svjesti te slike ostaju pohranjene."
"Misliš li da su to oni demoni koje su stari narodi pokušavali trepanacijom istjerati iz lubanje."
"Tako nešto."
"Možda je to neki zloćudni tumor koji raste u mojoj glavi."
"Kada si zadnji puta preglegala lubanju?" upitah da je smirim. Znala sam da svakih par mjeseci ide k doktoru i da je već nekoliko puta snimala mozak. Svaki puta poslije pregleda je smješeći se priznala da nisu ništa pronašli.
"Ali možda je on još tako mali da se nevidi, možda bih trebala još češće ići na preglede?"
"Možda" rekoh tužno jer u njenoj glavi je bila zbrka koju ni ona sama nije mogla kontrolirati.
Ta čudesa skrivena u podsvjesnom dijelu ljudskog uma su jedan cijeli univerzum začahuren iza vrata spoznaje. Refleksije tih iskrica stvaraju još neotkriveni svijet u kojem Migrena i Fortuna vode vječni rat. Tisućljeća se kotrljaju, znanost otkriva sve više tajni, ulazi u najsitnije djelove ljudskog postojanja, ali carstvo Migrene je još uvijek nedotaknuto istinom. U toj kosmologiji ljudske svjesti ono ostaje crna rupa u kojoj nestaju mnoga sunčana jutra, mnogi neproživljeni dani, mnoge sretno počete ljubavi. Zaborav nečega važnog je osnova iz koje se širi taj univerzum. To je izgubljeni ključ za odaju u kojoj skriveno, kritizirano i osuđeno samuje naše egoistično "Ja". Već od malih nogu smo ga morali krotiti, jer pedagogija djetinjstva je suzbijala u nama želje koje su iz njega izlazile. Odvojeno od našeg uma ono samuje godinama u najskrivenijem dijelu naše duše i posjećuje nas u noćima sna. Oni koji su utrli putevima zaborava nešto jako važno, nešto užasno važno što se dogodilo dok je egoistično "Ja" još bilo isprepleteno s emocionalnim i misaonim umom, se potiskivnjem svoga ega više toga jako važnoga nemogu sjetiti. Fortuna kuca na vrata odaje bez ključa i poziva na oslobođenje, a Migrena zaposjeda sve više osakačenu dušu i širi svoje carstvo.
"Pronađen je gen koji je odgovoran za moju glavobolju." reče mi prijateljica jednog sumornog jesenjskog dana dok smo u velikoj robnoj kući tražile poklon za vjenčanje jednog para iz društva.
"Jesi li već bila na pregledu?"
"Ni ti me više neshvaćaš ozbiljno." uvrijeđeno će ona.
Gledala sam je kako odlazi i osjećala užasnu grižnju savjesti.
"Što može jedan mali gen u moru njenog neizgovorenog nezadovoljstva." pomislih tužno.
Godine su prolazile i ja sam se svjesno specijalizirala u tretmanu protiv glavobolja. Kroz moje ruke su prolazile ljudske sudbine i ja sam u svakoj tražila ono što, na prvi pogled, nije bilo vidljivo. Čitala sam knjige i očekivala da ću u jednoj pronaći rješenje, da ću uspjeti ući u onu crnu rupu ljudske kosmologije. Što je više knjiga napisano to je manje pisano o Migreninom carstvu. Stručnjaci su ga podjellili u dva dijela, u carstvo klasične i jednostavne glavobolje, nagomilavali uvijek više simptoma bez pravih objašnjenja njihovih uzroka. Klasična migrena je ona koju prati aura, a ona je još uvijek zagonetna i puna tajni. To je ono što u pacijentima izaziva strah iako su prateće pojave, znojenje, povraćanje, kuckanje, itd. puno neugodnije. Pronađeni su ljekovi koji smiruju popratne pojave, ali aura ostaje tajnovito polje puno sjemenja iz kojih bi mogla izrasti istina o Migreninom carstvu. Pacijenti nerado govore o trenutcima kada se nalaze u sferi neobjašnjenog jer je strah od te tajnovitosti veći od želje da se tajna razjasni. U svojoj neharmoničnoj kocki postojanja oni u tim trenutcima dožive vječnost harmonije sna kojeg odmah poslije zaboravljaju. Da ti trenutci potraju dulje možda bi nestala jasnoća doživljaja, možda bi se stopila u stvarnosti i tako postala istina iluzije sna, ali ti trenuci na kraju nestaju u dubini sante leda na čijem vrhu ostaju jahači apokalipse kao pobjednici.
Strah, osjetilnost, osjećajnost i misaonost kao pozaune pozivaju u život i krote snove i želje, zatvaraju puteve ka dubini duše.
Bio je jedan od običnih radnih dana kada sam gledajući radnu agendu u njoj prepoznala ime stare prijateljice. Tim u kojem sam tada radila se sastojao od lječnika, njegove tajnice i nas tri terapeutkinje. Tajnica je pravila planove, a lječnik je određivao kojoj od nas će doći koji pacijent. Uzbuđena zbog ponovnog susreta, pokucala sam na vrata lječnikove sobe.
"Izvoli." reče mi Bobo dok sam sjedala u stolicu za pacijente.
"Danas dobivam jednu novu pacijenticu. Diagnoza migrena i ništa više, a dogovorili smo se da ćeš pokušati crpiti više podataka." rekoh gledajući ga prkosno direktno u oči
"Nemoj biti tvrdoglava. Ti znaš o njoj više od mene." Bobo se smješio
"Kako to misliš?" upitah da dobijem na vremenu
"Ispričala mi je o vašem prijateljstvu i o rastanku u robnoj kući."
"Zar još uvijek ima migrenu?" pokušah sakriti uzbuđenje
"Opet."
"Kako to sada misliš?"
"U međuvremenu se udala."
"Još uvijek nosi djevojačko prezime." konačno priznah da sam znala tko je ona
"To je bila njena želja, da ti ju u plan upišemo pod tim imenom. Dala ti je mogućnost da odbiješe rad s njom."
"Onda nije željela moju pomoć"
"Danas je želi, jer kaže da si već onda imala pravo."
Izašla sam iz Bobine sobe još uzbuđenija nego prije. Ona je već sjedila u čekaonici i više nisam imala vremena da se smirim. Još uvijek ista, s prekrasnim osmjehom koji je odavao ljepotu njenih zuba i očiju, ali istog pogrbljenog i nesigurnog držanja ona krenu prema meni.
"Oprosti zbog robne kuće."
"Trebala sam potrčati za tobom." rekoh vodeći je u moju sobu.
Migrenino carstvo
Anna je iz taške izvadila omot. U ljubičastom papiru sa vrpcom iste boje se krio poklon koji mi je donijela.
"Osjećam nosom da nisi promjenila ukus." reče predavajući mi omot.
"Vidim da nisi zaboravila moju boju." rekoh otvarajući papir u kojem je bio moj najdraži parfem i jedna bilježnica.
"Zapisivala sam trenutke svjetlećih boja." reče mi tiho Anna
"Kada si odlučila doći na terapiju?"
"Pred dvije godine, ali sam prvo morala slijediti tvoj davni savjet."
"Jesi li sretna?"
"Više ne."
"Znači bila si."
"Mislim da jesam, pročitaj moje zapise pa ćemo sljedeći put razgovarati o svemu."
Tog dana smo nastavile prijateljstvo tamo gdje smo ga nesporazumom prije par godina završile. Iz njenih zapisa sam shvatila da su njene nedeljnojutarnje tegobe prestale onog trenutka kada je upoznala Rudloffa. On ju je poveo u novi život, nudeći joj ljubav i sigurnost. Na početku su se sretali samo vikendima i uvijek odlazili u drugi restoran na večere, nedeljom se budili u drugim gradovima, lutali brdima, šetali uz jezera, vraćali se nedeljom uveče u njen stan i ponedeljkom ujutro sretni rastajali. Ubrzo su se vjenčali. Anna je željela djete, ali Rudloff nije bio spreman na očinstvo. Kupio je kuću uz potok našeg malog gradića, Anna je prestala raditi i posvetila se vrtu, Rudloffu i psu. Kuhala je, a Rudloff je dolazio svaki dan kući na ručak. Večerima ju je ispitivao kako je provodila popodneva, gdje je bila, koga je srela s kim je telefonski razgovarala. Više vikendima nisu odlazili u nepoznatim pravcima. Nedeljna jutra su ubrzo ponovo postala za Anna mučenje. Nije mogla ustati iz kreveta, ostajala je ponovo u zamračenoj sobi i čekala da nedelja prođe i da u ponedeljak sve počene ispočetka.
Njene vizije su postajale svjetleće reklame velegrada u kojem je odrasla. Čitajući njene opise sjetih se Hildegard von Bingen i njenih vizija nacrtanih njenom rukom u njenim knjigama. Umjesto u klosteru, Anna je bila zatvorena u zlatnom kavezu bogatstva i postajala ljubavnicom imaginarnog čovjeka koji ju je vodio Migreninim carstvom. Fortuna, boginja sreće, žena zavezanih očiju ih je postavljala na kolo života uzdizala u visine i oni su u trenutcima lebdjeli u kugli harmonije. A onda su padali u bezdan života u surovu istinu buđenja u kojem je Anna ostajala sama u tamnoj sobi njenog zlatnog zatvora.
"Tko je čovjek u svjetlećoj kugli?" upitah je jednog dana dok sam držala njenu glavu u mojim rukama.
"Neznam, još mu nisam vidjela lice."
"Jeli to Rudloff?"
"Sigurno ne." usprotivi se Anna nesvjesno, dok su se njeni vratni mišići napinjali, njeno lice kočilo, čelo boralo.
"Jeli to onaj iz onog davnog vremena?"
"Mislim da jeste."
"Opusti se, ne osjećam više težinu tvoje glave." pokušala sam je usmjeriti na spoznaju trenutka. Sama pomisao na Rudloffa je izazivala napetost u njenom tijelu.
"Neosjećam napetost, nego bol." reče ona tiho
"Podigni ramena prema stropu" Ona podignu cijele ruke
"Samo ramena, dlanove ostavi na krevetu."
Anna je s mukom odvojila ramena od podloge na kojoj je ležala.
"Što osjećaš?"
"Bol u vratu i pritisak u glavi." reče zatvarajući oči.
"Spusti ramena na krevet tako da osjetiš kako lopatice dodiruju moje ruke." rekoh joj gurajući dlanove pod njena ramena."Udahni duboko i polako izdahni uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu."
Gledala sam kako se njen prsni koš podiže i spušta i osjećala kako se pri tome podižu i spuštaju njene lopatice. Vratni mišići su još uvijek bili napeti, glava joj nije ležala opuštena na jastuku koji sam joj u međuvremenu, umjesto mojih dlanova podmetnula pod vrat i glavu.
Pustila sam je, ne govoreći nekoliko minuta ništa, da pronađe svoj ritam disanja. Slušala sam tišinu i razmišljala o auri koja ju je progonila. Kao da je osjetila moje misli, Anna iznenada otvori oči.
"Rudloffa vidim u kvadratu u kojem nemogu pronaći ravnotežu. Uvijek kada se nađem s njim u toj kocki gubim zrak, vrti mi se u glavi, padam na koljena."
"Što on radi?"
"Stoji iznad mene i podiže prijeteći prst." njeno disanje je bilo neujednačeno, sve kraći uzdisaji su kočili pokrete njenog prsnog koša, a ramena su visila na prsnim i ramenim mišićima.
"Što sada osjećaš u vratu i ramenima?"
"Bol."
"A u glavi?"
"Zbrku." reče Anna gotovo nečujno
"Jeli te počela boliti glava?"
Anna je šutila, a niz njene obraze su potekle suze. Pogledala sam na sat. Vrijeme njenog tretmana je davno već završilo, u čekaonici je na mene čekao novi pacijent. To je surovost vremena u kojem živimo. Znala sam da joj na taj način sigurno nemogu pomoći, da u tom novcem ograničenom trajanju moram pronaći, za njenu ranjenu dušu, nježniju metodu. Te večeri sam poslije posla još dugo razgovarala sa Boboom. Njegov entuzijazam je u meni uvijek budio nove porive za znanjem.
"Ti trebaš više vremena za pacijenta" on me pogleda s razumjevanjem u očima
"Što inače da uradim sa rasplakanom dušom?"
"Suze su ponekad dobar lijek."
"Ali ja nisam psihoterapeut."
"Ti si terapeut koji u sebi integrira ljudskost i znanje." njegove riječi su bile melem za moj ponos.
"Što ćemo s vremenom?"
"Osamostali se pa ćeš onda sama određivati svoje vrijeme." u njegovom glasu je bilo neugode. "Mi smo tim i ja tebi nemogu poklanjati vrijeme."
"Ali mora postojati način koji će u kraćem vremenu imati veći učinak." rekoh mu nesigurno
"Pronađi ga."
"Hoćeš li mi pomoći?"
"Pokušajmo zajedno utrti put jednoj novoj metodi." reče on gledajući na sat. I njegovo vrijeme je bilo ograničeno privatnim brigama. Bio je oženjen, imao je tri sina i kuću koju je trebalo otplatiti, novu ordinaciju koja je bila pod hipotekarnim kreditom.
"Život ipak nije samo sjen i san." rekoh mu dok smo se ispred ordinacije opraštali.
"Razmisli o samostalnosti." viknu mi ulazeći u auto.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen