O apsurdnosti samoubojstva.

Sylvia Plath je počinila samoubojstvo, svijesno je krenula na zadnje putovanje ka vječnosti, sama je odlučila ne živjeti više apsurdnosti života koji uistinu nije živjela.

Prisjećam se Ženskog Lazara jedne od njenih najpoznatijih pjesama, ako ne i baš najslavnijih.
Sylvia nam odmah na početku poručuje:
Ponovno sam to učinila. Jednom u svakih deset godina uspijem u tome.
Nešto kasnije nastavlja:
Umiranje je umjetnost, kao i sve ostalo. Ja to činim izuzetno dobro.

Sylvia Plath je umrla, no kroz svoju je poeziju uskrsla baš poput ženskog Lazara.

Po nekim teoretičarima poezije, je Sylvia Plath u svojim pjesmama nudila ključni simbol za objašnjenje svog nepostojanja u stvarnom životu, simbol mjeseca, koji ima dvostruko značenje:
mjesec je muza i majka koja nije rodila, nego posvojila dijete.

Njena pjesma"Brijest" , koju je posvetila pjesnikunji Ruth Frailight, je zapravo ženski duh zatočen u brijestu, ženski duh je duša drveta, a pjesma je u isto vrijeme i priča o Plahtovoj i može se interpretirati kao njen izričaj spoznaje.
Mjesec je Meduza, lice zle boginje. Pjesma je napisana u vrijeme kada su njene anksioznosti i oslobođena energija izrsatali ka eksploziji konačnog oslobođenja iz okova nepostojanja. "Brijest" je čudesna pjesma, iako neujednačena, nesigurna u sopstveni glas i narativni fokus, proba, generalna proba za pjesme koje će pjesnikinja iz svoje nesretne duše kasnije iznjedriti.
U ovoj pjesmi je evidentno polagano nestajanje granice između stvarnosti i mašte. Metafora koja pomiće osobu bliže svijesti o prirodi.

Ariel

pjesme iz zbirke "Ariel" su medij pomoću koga je S. Plath iz sebe izbacila otrov koji ju je godinama trovao. To su bile pjesme poput katarze za njena potisnuta osjećanja. U toj zbirci Plath je stvorila savršenu metaforu za oslobođeno novo biće. To je na neki način bila očajnička, ali uzbudljiva, umjetnost koja je svoj pravi izraz pronašla u maskulinom nagonu za posjedovanjem moći.Kružni tok pjesme "Ariel" je bio njen omiljeni stilski izričaj, ukazuje na najdublji sloj pjesnikinjine duše, sloj koji nas vodi do njenog uvjerenja da je zla boginja bila muško u svojoj težnji za moći i osvetom.

Ova zbirku trebačitati kao alegoriju umjetnosti koja koristi maskulinost kao svoju ključnu metaforu, to je pjesma o snažnom dramskom izričaju o iskustvu proturječnosti duše. Godiva, razdvojene pukotine, kotao jutra, direktno evociraju osjećaj nepostojanja, njene transcendencije i neiskustvenosti u osjećanju osjećaja ljubav.Stih nas navodi na razumjevanje da ime vranca, Ariel, sadrži ključ za samo razumijevanje ove pjesme; ime, na način na koji ga Plath upotrebljava, je konkretno zrcaljenje biblije kojom aludira na vatreno žrtvovanje, purifikaciju i neiskustvenost.
Neki kritičari njene poezije smatraju da je Plath bila drska u usmjeravanju svoje poetike kroz strastvenu transsupstantaciju ženskog subjekta. U ovoj pjesmi se moraju razdvojiti elementi, jer je u njoj važna poanta, jahačica je jedno sa vrancem, vranac je jedno sa pukotinom, a rosa na pukotini se sjedinjuje sa jahačicom, pjesma je na čudan način "nematerijalna" kako sama pjesnikinja nagovješćuje, svi detalji su samo duševni.
Pjesma nije samo stih o vrancu Arielu, to je pjesma o trenutku u kojem zastoj u tami prestaje biti statičan, trenutak u kojem se potencijalna žestina životinje u čovjeku pusti sa uzice.
Snaga ove pjesme je u izričaju snage jahačice.
Kao i mnoge od njenih kasnijih pjesama, snaga ove pjesme je u oslobađanju moći, u traganju za korijenima i opipavanju korijena pjesnikinjine i čitaočeve unutrašnje žestine.

Svakodnevnica

Umorna od prstenja
Umorna od glasova u glavikoji joj kažu - piši, umri
ona stavlja glavu u pećnicu
dobro zagrijanu, netom opranu
da napravi svoj posljednji ručak
za muža kojeg nema,
za djecu koju neće vidjeti kako odrastaju,
čak i za susjeda ustanu iznad njenog stana,
jedinstven, originalan ručak
po njenom receptu,
ne osobito sladak,
ručak koji je već i prije spremala
ali joj nikad nije uspio,
ručak koji će sama pojesti...

To je pjesma koja je najavila njenu preranu smrt, pjesma kojom je živeći osjećaje izrazila osjećaje. Danas možemo reči da je Sylvia Plath uistinu pisala poeziju koju je osjećala u sebi.

Još uvijek čitam njene pjesme da bih si objasnila besmislenost samoubojstva o kojem vam želim pisati u priči koju sam nazvala "Anatomija jednog samoubojstva"

O besmislenosti boli i jednoj tihoj smrti

Ovo je priča o Anni, njenom mužu, njenom psihoterapeutu i meni njenom fizioterapeutu. Ovo je istovremeno i priča o migreni i samoubistvu koje se možda moglo spriječiti da smo metode psiho i fizioterapije stvarno povezali sa svakodnevnim životom i da smo se služili vodičem kroz vječnost i beskonačnost ljudske spoznaje. Psihoterapeut i ja smo učili, savladavali nove obrasce u znanosti, pohađali kurseve, sami stvarali nove metode, ali one su ostajale izvan nas samih, a time i izvan naših pacijenata, nepovezane s procesima vjerojatnosti i nepredvidljivosti u univerzumu našega uma. Anna je ipak za nas bila nepoznanica, kao Schrödingerova mačka zatvorena u kutiji, jer joj nismo uspjeli dokazati da se odluka o promjenama i samo razumjevanje smisla života nalazi u njoj samoj i da samo ona može provesti promjene i samo ona može odrediti smisao svoga života. Ni nama tada nije bilo jasno da mi mjereći njene postupke i važući njena djela mjenjamo njena stanja, ali ne dobivamo željene rezultate. Mačka zatvorena u kutiji je možda živa, a možda je i mrtva. Ako se kutija otvori mačka je sigurno mrtva.To je jedan od apsurda znanosti. Annino samoubistvo je jedan od apsurda koji potvrđuje to pravilo. Tek na njenom sprovodu je u mom najsakrivenijem dijelu svijesti, mom egoističnom "Ja" prostrujala energija neke nove spoznaje. Osjetih da se iza svijeta jasnih događanja krije tamna, vječno nerazumljiva snaga naše podsvjesti. To je onaj dio bića u kojem su pohranjeni naši strahovi i apsurdi koje često potpuno nesvjesno živimo.

Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti. Dok pišem ove redke sjećam se Camusovih i Kafkinih apsurda, sjećam se "Stranca" i Josefa K. I jedan i drugi su utjelovljenje nade dok ih guši vrijeme u kojem žive. Umjetnost dobre literature je u tome da te prisiljava na ponovno čitanje.

U psiho i fizioterapiji je svaki slučaj drugačiji, svaki pacijent poseban i naše trenutačno znanje nije uvijek dovoljno za novi slučaj. Rješenja koja nudimo su ustvari uvijek obavijena tajnovitim nedostatkom pravih rješenja. U literaturi se pri ponovnom čitanju otvaraju nove mogućnosti i nova shvaćanja tog već dobro pročitanog. Tu nema pravila i zakona koja određuju rezultat. U univezumu čitaoćeva uma se otvara novi svijet, beskraj mogućnosti, svijet u kojem on sam zaključuje hoće li dalje čitati ili ostaviti knjigu.
Naš posao bi trebao biti sličan. Na sajmu naših imena mi stojimo neukoričeni, ali svaki sa svojim znanjem kojim nudimo isto tako iluziju koja bi trebala pobijedidti fizičku i psihičku bol. Umjesto da slijedimo strogo određene obrasce trebali bi pričati priče sa sretnim završetkom.

Migrena je čuvarica sna i ubica sreće, ona je apsurdna bol koja svakog pogođenog pretvara u Josefa K. Optužen za nešto čemu nezna razlog pacijent se brani iako nezna od čega se brani. Anna se branila od migrene tražeći zamak prema kojemu nije bilo puta. Lutala je životom slušajući naše glasove koji su očito bili samo zaluđivanje njenoj nesretnoj duši. Pustolovina njene duše je završila tragično, jer rješenja koja smo joj nudili, postavivši dijagnozu bez njenog svjesnog sudjelovanja u tom procesu, nisu bila dobra terapija. Uveli smo je u svijet njenih problema, naučili je spoznaji strahova koji su je mučili, ali nismo uspjeli ono što smo znali projicirati u njenu dušu. Između nje i zamka spasenja, koji smo joj nudili, nismo napravili mostove kojima bi se ona mogla služiti. Na tom dugogodišnjem putu je njeno egoistično "Ja" ostalo nedodirnuto, ona nije uspjela osjetiti osjećaj koji smo mi u njoj željeli probuditi. Bezimena bol je bila jača od naših nastojanja da toj boli zajedno pronađemo ime. Apsurd Anninog samoubistva je potaknuo mašineriju naše samoobrane i mi smo tražili za sebe olakotne okolnosti, ali smo na koncu shvatili da smo premalo znali iako smo mnogo toga naučili. Odlučili smo učiti dalje i graditi mostove po kojima će naši budući pacijenti sigurnije hrliti u zamak spasenja. Anna je otišla zauvjek s tajnom svoga kraja i ostavila za nas jedno pitanje bez odgovora. Što ako je ipak netko drugi namjerno, prerano otvorio kutiju i njena smrt je ipak bila ubistvo?

Čuvarica sna




"Bol je neugodno osjećanje osjećaja koji se nagomiliavaju u sjećanju i s vremenom postaju pamćenje i dio sjećanja kojih se je teško riješiti." pokušavala sam jednog sunčanog nedeljnog jutra preko telefona nagovoriti prijateljicu da ustane iz kreveta.
Bilo je to prije trideset godina, bile smo mlade i pred nama se otvarao prekrasan svijet uzbuđenja i života koji nas je pozivao u pustolovinu. Tog nedeljnog jutra smo htjele otići s društvom na jezero i uživati u prvom ljetnom danu, željele smo s njima u dugom sutonu promatrati kako sunce polako zalazi i kako se pale oči neba.
Probudio me telefon.
"Ja danas ne idem nigdje."
"Uvijek isto s tobom."
"Ti znaš da nemogu, znaš da ću cijeli dan ostati u krevetu." reče spuštajući slušalicu
Obukla sam se i otišla do nje s namjerom da je prisilim da ustane.
"Jahači apokalipse jašu tvojim sjećanjima i ne dozvoljavaju ti osjećaj trenutka u kojem nema boli, trenutka koji bi mogao postati vječnost u kojoj je bol samo davno zaboravljena neugoda.
Strah, osjetilnost, osjećajnost i misaonost pretvorene u povjesne figure koje su tokom cijele evolucije bile vjerne pratilje ljudske nesreće te danas još uvijek u stopu prate. Budi hrabra i stani, zaustavi se u trenutku kada te sunce sa izvora pozdravlja tragom nekog još ne odsanjanog sna."
"Ne vidim sunce, boli me glava." glas je dolazio iz dubine duše
"Otvori prozore duše, pusti da sunce dotakne one još neprobuđene ćelije tvog bića."
"Moja duša nema prozora, opasana je zidinama straha i stanuje u tami vječnog opreza."
"Čega se bojiš?"
"Boli."
"Što je bol?"
"Utvara koja me već godinama slijedi i ponekad pritajena u noćima jutrom razara dan."
"Opiši je."
"Nemogu je opisati, mogu je samo osjećati."
"Što osjećaš?"
"Bol."
"Gdje je osjećaš?"
"U glavi."
"Mi nosimo u sebi čudesa koja nesvjesno tražimo izvan nas." pokušah s davno pročitanom misli iz neke davno zaboravljene knjige.
"Hoćeš reči da je bol koju osjećam čudo."
"Ako ti tako nazivaš to što osjećaš onda je odgovor da."
"Molim te izađi iz sobe i ostavi me u miru." glas mi je bio poznat i stran u isto vrijeme. Mlada žena je ležala skupljena u krevetu tamne sobe i okrećući se navukla pokrivač preko očiju.
Dok sam se sama vozila prema jezeru razmišljala sam o njoj i njoj sličnima. Kao fizioterapeut susretala sam se i susrećem se još uvijek svakodnevno s tim problemom.
Kada u rukama držim vratnu kralježnicu i glavu pacijenata s glavoboljom i osjećam napetost njihovih mišića pokušavam se uvijek distancirati od emocija koje se u meni nagomilavaju i prijete prelaskom u osjećaj nemoći. Migrena je najodurnije stanje koje čovjeka potpuno za nekoliko sati, nekada dana, izbaci iz života, blokira mu sva druga osjetila, umrtvi misli, osljepi i ogluši ga.
Ovijena tajnovitom aurom migrena stanuje u dušama nesretnika i širi svoje nevidljive ruke pretvarajući kuglu njihovog postojanja u nepravilnu geometrijsku figuru bez mogućnosti uspostavljanja sklada. Moja prijateljica ju je onda nazvala utvarom, ja ću je nazvati čuvaricom neostvarenog sna punog čudesa koja nesretnici traže u nedohvatnim daljinama.

U trenutcima kada migrena uzburka nesvjesne želje i uskovitla nagomilanu energiju prikrivene tuge stvara se aura u kojoj, kao iskrice unutarnje vatre, svjetlucaju neproživljeni trenutci nespoznate sreće.
Migrena i Fortuna tada uzburkavaju more uspomena, pozivaju na buđenje iz transa života koji tutnji izvan njih, a oni zatvoreni u svom strahu neotvaraju oči. Fortuna tiho kucka na vrata njihova sna, a oni nesposobni da čuju srcem tonu u tamu nečeg željenog, ali nepoznatog.
Dok boginja sreće neprimjećena luta opustjelim srcem Migrena se uvlači u um i budi uspomene.



"Hildegard von Bingen, vizionarka sna, najpoznatija žrtva tog vječnog sukoba srca i uma, je u svojim knjigama ostavila znamenja aure koja ju je cijeli život pratila. Rođena u vremenu tihih lomača, ona je postala ljubavnica svemoćnoga i susretala ga u svom zamišljenom svijetu. Migrena joj je, nedozvolivši joj da se probudi iz sna, utirala put u raj. Velika svjetleća kugla iz čijeg središta je često izranjalo tijelo nagoga muškarca je prelazila u kvadrat u kojem se smjestio grad njegovog rođenja. Hildegard je tu blješteću sliku nazvala građevinom ozdravljenja i ovjekovječila je u svojoj knjizi "Putevi spoznaje". " rekla sam jednog dana prijateljici koja se tek bila oporavila od zatnjeg napada glavobolje.
Pogledala me je svojim tamnim očima punim tuge i nepovjerenja.
"Ja se rijetko sjećam slika koje me progone u tim trenutcima."
"Pokušaj ih zapamtiti. Prisili se i odmah nakon smirenja zapiši ono što si doživjela."
"Bojim se tih bljesaka koji bi se mogli odmah ponovo vratiti, zato svjesno zaboravljam slike."
"Zaboravljanje nije rješenje, to je prevara. Negdje u dubini tvoje svjesti te slike ostaju pohranjene."
"Misliš li da su to oni demoni koje su stari narodi pokušavali trepanacijom istjerati iz lubanje."
"Tako nešto."
"Možda je to neki zloćudni tumor koji raste u mojoj glavi."
"Kada si zadnji puta preglegala lubanju?" upitah da je smirim. Znala sam da svakih par mjeseci ide k doktoru i da je već nekoliko puta snimala mozak. Svaki puta poslije pregleda je smješeći se priznala da nisu ništa pronašli.
"Ali možda je on još tako mali da se nevidi, možda bih trebala još češće ići na preglede?"
"Možda" rekoh tužno jer u njenoj glavi je bila zbrka koju ni ona sama nije mogla kontrolirati.
Ta čudesa skrivena u podsvjesnom dijelu ljudskog uma su jedan cijeli univerzum začahuren iza vrata spoznaje. Refleksije tih iskrica stvaraju još neotkriveni svijet u kojem Migrena i Fortuna vode vječni rat. Tisućljeća se kotrljaju, znanost otkriva sve više tajni, ulazi u najsitnije djelove ljudskog postojanja, ali carstvo Migrene je još uvijek nedotaknuto istinom. U toj kosmologiji ljudske svjesti ono ostaje crna rupa u kojoj nestaju mnoga sunčana jutra, mnogi neproživljeni dani, mnoge sretno počete ljubavi. Zaborav nečega važnog je osnova iz koje se širi taj univerzum. To je izgubljeni ključ za odaju u kojoj skriveno, kritizirano i osuđeno samuje naše egoistično "Ja". Već od malih nogu smo ga morali krotiti, jer pedagogija djetinjstva je suzbijala u nama želje koje su iz njega izlazile. Odvojeno od našeg uma ono samuje godinama u najskrivenijem dijelu naše duše i posjećuje nas u noćima sna. Oni koji su utrli putevima zaborava nešto jako važno, nešto užasno važno što se dogodilo dok je egoistično "Ja" još bilo isprepleteno s emocionalnim i misaonim umom, se potiskivnjem svoga ega više toga jako važnoga nemogu sjetiti. Fortuna kuca na vrata odaje bez ključa i poziva na oslobođenje, a Migrena zaposjeda sve više osakačenu dušu i širi svoje carstvo.
"Pronađen je gen koji je odgovoran za moju glavobolju." reče mi prijateljica jednog sumornog jesenjskog dana dok smo u velikoj robnoj kući tražile poklon za vjenčanje jednog para iz društva.
"Jesi li već bila na pregledu?"
"Ni ti me više neshvaćaš ozbiljno." uvrijeđeno će ona.
Gledala sam je kako odlazi i osjećala užasnu grižnju savjesti.
"Što može jedan mali gen u moru njenog neizgovorenog nezadovoljstva." pomislih tužno.

Godine su prolazile i ja sam se svjesno specijalizirala u tretmanu protiv glavobolja. Kroz moje ruke su prolazile ljudske sudbine i ja sam u svakoj tražila ono što, na prvi pogled, nije bilo vidljivo. Čitala sam knjige i očekivala da ću u jednoj pronaći rješenje, da ću uspjeti ući u onu crnu rupu ljudske kosmologije. Što je više knjiga napisano to je manje pisano o Migreninom carstvu. Stručnjaci su ga podjellili u dva dijela, u carstvo klasične i jednostavne glavobolje, nagomilavali uvijek više simptoma bez pravih objašnjenja njihovih uzroka. Klasična migrena je ona koju prati aura, a ona je još uvijek zagonetna i puna tajni. To je ono što u pacijentima izaziva strah iako su prateće pojave, znojenje, povraćanje, kuckanje, itd. puno neugodnije. Pronađeni su ljekovi koji smiruju popratne pojave, ali aura ostaje tajnovito polje puno sjemenja iz kojih bi mogla izrasti istina o Migreninom carstvu. Pacijenti nerado govore o trenutcima kada se nalaze u sferi neobjašnjenog jer je strah od te tajnovitosti veći od želje da se tajna razjasni. U svojoj neharmoničnoj kocki postojanja oni u tim trenutcima dožive vječnost harmonije sna kojeg odmah poslije zaboravljaju. Da ti trenutci potraju dulje možda bi nestala jasnoća doživljaja, možda bi se stopila u stvarnosti i tako postala istina iluzije sna, ali ti trenuci na kraju nestaju u dubini sante leda na čijem vrhu ostaju jahači apokalipse kao pobjednici.
Strah, osjetilnost, osjećajnost i misaonost kao pozaune pozivaju u život i krote snove i želje, zatvaraju puteve ka dubini duše.
Bio je jedan od običnih radnih dana kada sam gledajući radnu agendu u njoj prepoznala ime stare prijateljice. Tim u kojem sam tada radila se sastojao od lječnika, njegove tajnice i nas tri terapeutkinje. Tajnica je pravila planove, a lječnik je određivao kojoj od nas će doći koji pacijent. Uzbuđena zbog ponovnog susreta, pokucala sam na vrata lječnikove sobe.
"Izvoli." reče mi Bobo dok sam sjedala u stolicu za pacijente.
"Danas dobivam jednu novu pacijenticu. Diagnoza migrena i ništa više, a dogovorili smo se da ćeš pokušati crpiti više podataka." rekoh gledajući ga prkosno direktno u oči
"Nemoj biti tvrdoglava. Ti znaš o njoj više od mene." Bobo se smješio
"Kako to misliš?" upitah da dobijem na vremenu
"Ispričala mi je o vašem prijateljstvu i o rastanku u robnoj kući."
"Zar još uvijek ima migrenu?" pokušah sakriti uzbuđenje
"Opet."
"Kako to sada misliš?"
"U međuvremenu se udala."
"Još uvijek nosi djevojačko prezime." konačno priznah da sam znala tko je ona
"To je bila njena želja, da ti ju u plan upišemo pod tim imenom. Dala ti je mogućnost da odbiješe rad s njom."
"Onda nije željela moju pomoć"
"Danas je želi, jer kaže da si već onda imala pravo."
Izašla sam iz Bobine sobe još uzbuđenija nego prije. Ona je već sjedila u čekaonici i više nisam imala vremena da se smirim. Još uvijek ista, s prekrasnim osmjehom koji je odavao ljepotu njenih zuba i očiju, ali istog pogrbljenog i nesigurnog držanja ona krenu prema meni.
"Oprosti zbog robne kuće."
"Trebala sam potrčati za tobom." rekoh vodeći je u moju sobu.

Migrenino carstvo

Anna je iz taške izvadila omot. U ljubičastom papiru sa vrpcom iste boje se krio poklon koji mi je donijela.
"Osjećam nosom da nisi promjenila ukus." reče predavajući mi omot.
"Vidim da nisi zaboravila moju boju." rekoh otvarajući papir u kojem je bio moj najdraži parfem i jedna bilježnica.
"Zapisivala sam trenutke svjetlećih boja." reče mi tiho Anna
"Kada si odlučila doći na terapiju?"
"Pred dvije godine, ali sam prvo morala slijediti tvoj davni savjet."
"Jesi li sretna?"
"Više ne."
"Znači bila si."
"Mislim da jesam, pročitaj moje zapise pa ćemo sljedeći put razgovarati o svemu."
Tog dana smo nastavile prijateljstvo tamo gdje smo ga nesporazumom prije par godina završile. Iz njenih zapisa sam shvatila da su njene nedeljnojutarnje tegobe prestale onog trenutka kada je upoznala Rudloffa. On ju je poveo u novi život, nudeći joj ljubav i sigurnost. Na početku su se sretali samo vikendima i uvijek odlazili u drugi restoran na večere, nedeljom se budili u drugim gradovima, lutali brdima, šetali uz jezera, vraćali se nedeljom uveče u njen stan i ponedeljkom ujutro sretni rastajali. Ubrzo su se vjenčali. Anna je željela djete, ali Rudloff nije bio spreman na očinstvo. Kupio je kuću uz potok našeg malog gradića, Anna je prestala raditi i posvetila se vrtu, Rudloffu i psu. Kuhala je, a Rudloff je dolazio svaki dan kući na ručak. Večerima ju je ispitivao kako je provodila popodneva, gdje je bila, koga je srela s kim je telefonski razgovarala. Više vikendima nisu odlazili u nepoznatim pravcima. Nedeljna jutra su ubrzo ponovo postala za Anna mučenje. Nije mogla ustati iz kreveta, ostajala je ponovo u zamračenoj sobi i čekala da nedelja prođe i da u ponedeljak sve počene ispočetka.
Njene vizije su postajale svjetleće reklame velegrada u kojem je odrasla. Čitajući njene opise sjetih se Hildegard von Bingen i njenih vizija nacrtanih njenom rukom u njenim knjigama. Umjesto u klosteru, Anna je bila zatvorena u zlatnom kavezu bogatstva i postajala ljubavnicom imaginarnog čovjeka koji ju je vodio Migreninim carstvom. Fortuna, boginja sreće, žena zavezanih očiju ih je postavljala na kolo života uzdizala u visine i oni su u trenutcima lebdjeli u kugli harmonije. A onda su padali u bezdan života u surovu istinu buđenja u kojem je Anna ostajala sama u tamnoj sobi njenog zlatnog zatvora.
"Tko je čovjek u svjetlećoj kugli?" upitah je jednog dana dok sam držala njenu glavu u mojim rukama.
"Neznam, još mu nisam vidjela lice."
"Jeli to Rudloff?"
"Sigurno ne." usprotivi se Anna nesvjesno, dok su se njeni vratni mišići napinjali, njeno lice kočilo, čelo boralo.
"Jeli to onaj iz onog davnog vremena?"
"Mislim da jeste."
"Opusti se, ne osjećam više težinu tvoje glave." pokušala sam je usmjeriti na spoznaju trenutka. Sama pomisao na Rudloffa je izazivala napetost u njenom tijelu.
"Neosjećam napetost, nego bol." reče ona tiho
"Podigni ramena prema stropu" Ona podignu cijele ruke
"Samo ramena, dlanove ostavi na krevetu."
Anna je s mukom odvojila ramena od podloge na kojoj je ležala.
"Što osjećaš?"
"Bol u vratu i pritisak u glavi." reče zatvarajući oči.
"Spusti ramena na krevet tako da osjetiš kako lopatice dodiruju moje ruke." rekoh joj gurajući dlanove pod njena ramena."Udahni duboko i polako izdahni uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu."
Gledala sam kako se njen prsni koš podiže i spušta i osjećala kako se pri tome podižu i spuštaju njene lopatice. Vratni mišići su još uvijek bili napeti, glava joj nije ležala opuštena na jastuku koji sam joj u međuvremenu, umjesto mojih dlanova podmetnula pod vrat i glavu.
Pustila sam je, ne govoreći nekoliko minuta ništa, da pronađe svoj ritam disanja. Slušala sam tišinu i razmišljala o auri koja ju je progonila. Kao da je osjetila moje misli, Anna iznenada otvori oči.
"Rudloffa vidim u kvadratu u kojem nemogu pronaći ravnotežu. Uvijek kada se nađem s njim u toj kocki gubim zrak, vrti mi se u glavi, padam na koljena."
"Što on radi?"
"Stoji iznad mene i podiže prijeteći prst." njeno disanje je bilo neujednačeno, sve kraći uzdisaji su kočili pokrete njenog prsnog koša, a ramena su visila na prsnim i ramenim mišićima.
"Što sada osjećaš u vratu i ramenima?"
"Bol."
"A u glavi?"
"Zbrku." reče Anna gotovo nečujno
"Jeli te počela boliti glava?"
Anna je šutila, a niz njene obraze su potekle suze. Pogledala sam na sat. Vrijeme njenog tretmana je davno već završilo, u čekaonici je na mene čekao novi pacijent. To je surovost vremena u kojem živimo. Znala sam da joj na taj način sigurno nemogu pomoći, da u tom novcem ograničenom trajanju moram pronaći, za njenu ranjenu dušu, nježniju metodu. Te večeri sam poslije posla još dugo razgovarala sa Boboom. Njegov entuzijazam je u meni uvijek budio nove porive za znanjem.
"Ti trebaš više vremena za pacijenta" on me pogleda s razumjevanjem u očima
"Što inače da uradim sa rasplakanom dušom?"
"Suze su ponekad dobar lijek."
"Ali ja nisam psihoterapeut."
"Ti si terapeut koji u sebi integrira ljudskost i znanje." njegove riječi su bile melem za moj ponos.
"Što ćemo s vremenom?"
"Osamostali se pa ćeš onda sama određivati svoje vrijeme." u njegovom glasu je bilo neugode. "Mi smo tim i ja tebi nemogu poklanjati vrijeme."
"Ali mora postojati način koji će u kraćem vremenu imati veći učinak." rekoh mu nesigurno
"Pronađi ga."
"Hoćeš li mi pomoći?"
"Pokušajmo zajedno utrti put jednoj novoj metodi." reče on gledajući na sat. I njegovo vrijeme je bilo ograničeno privatnim brigama. Bio je oženjen, imao je tri sina i kuću koju je trebalo otplatiti, novu ordinaciju koja je bila pod hipotekarnim kreditom.
"Život ipak nije samo sjen i san." rekoh mu dok smo se ispred ordinacije opraštali.
"Razmisli o samostalnosti." viknu mi ulazeći u auto.

Dnevnik jednog bolnog rastanka

Anna je dolazila redovno na terapiju i sve se više otvarala. Ja sam čitala njen dnevnik i pokušavala na početku zaobilaziti trenutke o kojima je ona pisala. U njenom dnevniku nije bilo radosnih misli, nije bilo onog žara kojim je pričala o svom djetinjstvu i svojoj prvoj ljubavi.
Slijedeći Bobin savjet ja sam počela s njom eksperimentirati Rolfing. Jednog jutra sam dok je ležala opuštena počela terapiju s njenim stopalima.
"Misliš li da tako možeš spriječiti napadaje migrene?"
"Jeli ti ovo što radim neugodno?"
"Ugodno je, ali nevidim vezu između stopala i moje glavobolje."
Pritisnula sam malo više mišiće na prednjem dijelu stopala i ona zgrči lice.
"Gdje te je zaboljelo?"
"U srcu."
"Šalu na stranu, gdje si osjetila bol?"
"Nije to bila bol, to je bio neki nepoznati osjećaj u cijelom tijelu. Neka neugodna toplina se rasplinula i prostrujala do tjemena."
"Tvoja stopala su, iako zatvorena u skupe cipele, prestala živjeti s tobom. Koristiš ih samo kao transportno sredstvo, a ne kao dio tvog tijela."
Anna zatvori oči.
"Učini još jednom isti pokret."
Pokušala sam još jednom istim pritiskom dotaknuti poprečni svod njenih stopala i pri tome pokrenuti male zglobove između prstiju i srednjih kostiju.
"Osjećam kako nešto prolazi mojim leđima i ulazi u moju glavu. To nešto je drugačije od onoga što osjećam kada stojim na stopalima. Čini mi se da glava odlazi od mene, da me vuče u daljinu, nepoznatu daljinu."
"Ustani."
Stala je pored kreveta.
"Sada se taj osjećaj izgubio, opet osjećam težinu glave i neugodu u leđima i vratu."
Promatrala sam njena uvinuta leđa i vrat, glavu koja je kao kornjačina virila iz oklopa njenog trupa koji nije bio centriran nego je stršio iza njenih peta. Spustih se na pod pored njenih stopala i pokušah njene potkoljenice u skočnom zglobu pomaknuti naprijed.
"Past ću na nos" usprotivi se Anna
"Pritisni prste na pod"
"Kako?"
"Prebaci težinu tijela na prednji dio stopala"
"Past ću "
"Nećeš, pokušaj."
Nakon nekoliko pokušaja joj je uspjelo pravilno opteretiti stopala.
"Sada osjećam ono nešto kako struji ka glavi nosi me u nepoznate daljine."
"Tek kad tijelo počne funkcionirati kako mu priroda naređuje, tek tada može sila teže njime prostrujati. Kada se to dogodi, kada počneš koristiti tu osnovnu silu našeg postojanja, tvoje tijelo će se početi samo od sebe oporavljati i liječiti."
"Čini mi se kao da mi je glava postala balon koji lebdi nad mojim ramenima."
"Zanjiši se još jednom na stopalima."
Učinila je to još uvijek nesigurno. Odjednom je sjela.
"Zavrtilo mi se u glavi."reče gledajući me očima punih straha.
To je bio prvi pokušaj oblikovanja njenog tijela po zakonima fizike, pokušaj koji je završio njenim nepovjerenjem. Morala sam joj s puno strpljenja objasnit što je cilj metode koju primjenjujem, da joj želim pomoći da ponovo pronađe svoj ritam u skladu aure iz koje je pred osamnaest godina izašla.
Taj dan nisam bila sigurna da sam uspjela ostvariti ono što sam željela. Izazvala sam u njoj nepoznate osjećaje koji su izazvali strah i dodatnu nesigurnost. Postalo mi je jasno da prvo moram pasivnim pokretima probuditi u njoj želju za sljubljivanjem s tim osjećajem oslobođenja iz oklopa u kojem se godinama nalazi.
"Dođite u subotu k nama na večeru." pozva me na taj način da upoznam Rudloffa i u isto vrijeme se nesvjesno braneći od oslobađanja.
Njihova kuća uz potok je bila u vrtu punom ruža i jedina u redu opasana ogradom. Vrata nam je otvorila nasmješena i elegantno obučena Anna. Znatiželjno sam očekivala da se pojavi Rudloff. On je stajao u sredini velike, bogato ali bez ukusa namještene, dnevne sobe. Kroz otvorena vrata terase je ulazio zalaz sunca u prostor. Rudloff je bio obavijen sunčanim zracima i djelovao je kao tajnom obavijena statua. Protiv svih mojih očekivanja, on je bio nezgrapan mali čovječuljak s naočalima. U njegovom stisku ruke nije bilo čvrstine, što je on odmah opravdao bolovima u šaci i brzo povukao svoju iz moje. Ponudio nam je aperitiv ne pitajući što želimo. Otvorio je bocu najskupljeg šampanjca i ponudio ga u kristalnim ručno izbrušenim čašama. Anna nam je na zlatnom pladnju ponudila snack iz najskuplje delikatesne radnje. Rudloff nam je odmah ponudio da pređemo na ti i mi smo to odmah prihvatili. Cijela večer je prošla kao skupo režirana predstava u kojoj smo mi bili odlično posluženi statisti. Razgovarali smo o njegovom poslu i o njegovim planovima za njihovu budućnost.
"Igraš li golf?" iznenada on upita moga supruga
"Ne, kako ti to pada napamet."
"Mi smo se učlanili u klub pa sam mislio da bi se i vi mogli učlaniti."
"Za igranje golfa treba imati suviška novca, što mi još uvijek nemamo." odgovorih da prekinem diskusiju.
Anna je šutjela i donosila jedno za drugim već peto jelo na stol.
"Ti odlično kuhaš." reče joj moj suprug
"Ah trudim se." odgovori mu Anna neusuđujući se pogledati ga
"Anna je najbolja kuharica na svijetu." ponosno će Rudloff " i s malo strpljenja bit će i dobra igračica golfa."
"Nisi mi rekla da igrate golf."
"Tek smo počeli, to se još ne može nazvati igrom. Svaki vikend provodimo na terenu i trudimo se savladati prve pokrete."
"Sutra se moramo rano ustati jer prvi trainig sa novim učiteljem nesmijemo propustiti."Rudloff nam je na taj način dao na znanje da je vrijeme za odlazak.

San o zdravlju žene koja se loše osjeća

Golf je odlična igra za Annu, pomislih dok smo se šuteći vozili kući.
U pravilima igre postoje okviri koji svojim točnim definicijama, ljudskom tijelu ako se nalazi u skladu i ravnoteži, dodjeljuju ljepotu i lakoću pokreta. Svjesnom spoznajom tih okvira, te sljedeći zakone koji unutar njih vladaju golfer ostvaruje svijest o pokretu, uspostavlja sklad, nalazi se u unutarnjoj i vanjskoj ravnoteži te poboljšava svoju koordinaciju. Tada tijelo odaje lakoću postojanja u gravitacionom polju i postaje središte jednog stalno pokretnog sustava. Tu nema suigrača koji oduzima ili spretno dodaje lopticu, ona leži na travi i čeka da golfer odabere pravi trenutak, dozira snagu i izvede pokret. U toj kombinaciji estetike i svrsishodnosti pokreta tijelo živi svoj pravi život i odaje svoje sposobnosti. Ne znam puno o toj igri ali sam nedavno u jednom tjedniku pročitala stručnu studiju o treningu golfa. Upoznavši Rudloffa, jasno mi je da je kao sport odabrao upravo golf, jer golf je odlična igra za vukove samotnjake. To je, u trenutcima koncentracije na lopticu, neka vrsta masaže za dušu, ali u isto vrijeme i škola samospoznaje i spoznaje prostora u kojem se nalazi. Za razdaljinu od dvadeset metara, koju loptica mora proletjeti, potrebna je svjesna spoznaja pasivnih i aktivnih sila koje se u trenutku udarca spajaju u pokretačku snagu. Loptica leti prema suncu brže nego kada je sunce iza leđa golfera, ali igranje prema suncu je teže od onoga od sunca.
Spoznaja tih fizikalnih zakona određuje i unutarnju koncentraciju kojom golfer, prije udarca, vidi cijeli lopticin let i mjesto njenog pada na travnjak.
Hoće li Anna uspjeti brzo spoznati te okvire. Njeno tijelo se odvojilo od njene svjesti, postalo je u ustrojstvima nestabilno i zbog toga se nemože sjediniti ni s vremenom u kojem traje niti s prostorom u kojem se nalazi. Tragičnost njene sudbine leži u tome da je ona prihvatila svoje tijelo u krhotinama prošlosti bez istinske želje da te krhotine ponovo poveže u cjelinu postojanja. Njeno tijelo me potsjećalo na piramidu u apstraktno nacrtanoj slici nesimetrično nabacanih kamenih blokova.
Kako joj objasniti da u tijelu nema ničega krutog i nepokretnog? Kako ju uvjeriti da je u ovom trenutku jedino njena svjesna samospoznaja nepokretna, kako joj dokazati da je njeno srce zbog toga oglušilo i oslijepilo?
Kada je slijedeći put došla k meni njeno tijelo je sličilo elegantno obučenoj lutki iz izloga. Promatrala sam njene pokrete dok je skidala svoj Chanel kostim i odlagala ga bez ljubavi. Bacila je bezvoljno pet tisuća franaka na stolicu i stala pred mene potpuno uvijenih ramena, opterećujući samo zadnji dio stopala. Njen vrat se izgubio među lopaticama i ključnim kostima, njena prsna kost nestala u trbušnoj šupljini.
"Kako je bilo u nedelju na golfu?"
"Čista katastrofa. Nisam uspjela nijednom željezom pogoditi onu glupu lopticu, a kamoli izvesti pokret do kraja."
"Mudrost mudraca je skrivena u njihovom držanju. Sposobnost koordiniranog pokreta u spoznaji njegovog početka."
Gledala me je bjesna i tužna u isto vrjeme, spremna da se opet obuče i ode, ali ja sam nastavila govoriti kao da ne primjećujem njenu namjeru.
"Jednom je ka gospodinu K. došao profesor filozofije i izlagao mu svoje mudrosti. Nakon nekog vremena ga gospodin K. prekine govoreći. "Ti sjediš neudobno, govoriš neudobno i misliš neudobno." Profesor filozofije se naljuti i reče:"Nisam želio saznati nešto o sebi, nego o suštini mojih misli." "To što govoriš nema suštine" odgovori gospodin K. "Vidim tvoj nespretni hod u kojem nevidim cilj. Tvoj govor je mračan i ja ne nazirem niti tračak svjetla u njemu. Gledajući tvoje držanje ne interesira me tvoj cilj."
Anna je odustala od namjere da ode.
"To je Brecht."
"To si ti, ti koja je nekada davno željela studirati filozofiju."
"Reci mi gdje počinje pokret?" upita ona iziritirano
"U tvojoj glavi, pokret je najkompliciraniji oblik mišljenja, pokret je mudrost kojom oblikuješ tijelo."
"Mene od nedelje neprestano boli glava, ali ovaj puta bez aure i svjetleće kugle, bez spasa u snu iz kojeg se onda ne želim probuditi. Jednostavno me boli i kucka, uvlači se u vrat i ramena, spušta se do trbuha i ponovo diže u lubanju."
"Stani pred ogledalo i pogledaj na šta sličiš"
"Ja uvijek ovako izgledam."
Njeno tijelo je odisalo svježinom tuša i mirisom losiona, njena kosa je sjajila čistoćom, ali u njenom biću nije bilo strukturalne higijene.
"To što se naziva držanje to je ono što odaje mrak u tvojim mislima, tu nedostaje onaj tračak svjetla koji je gospodin K. tražio kod profesora filozofije. Svaki puta će te poslije golfa boliti glava, ako ne promjeniš svoj unutarnji stav prema sebi samoj. I to onda neće biti bjeg u Migrenino carstvo nego sukob sa tvojim tijelom koje, htjela ti to ili ne, misli samostalno."
Ušla sam namjerno u područje filozofije pokreta da bih joj pokrenula misao, prisilila na diskusiju i izvukla iz učmalosti samosažaljenja u kojem se počela osjećati ugodno.
"Rudloff me je poslao u Jungov institut na terapiju duše, a onda dozvolio da tamo počnem i pohađati tečaj za psihoterapiju. Na taj način sam ušla u Jungov svijet mistike i upoznala tajne jedne meni do tada strane filozofije"
"Misliš na filozofiju sna?"
"Mislim na spoj filozofije i fizike, mislim na Rolandovo i moje neznanje u vremenu kada smo počeli sanjati život. Iako me je želio odvojiti od uspomena, Rudloff mi je nesvjesno omogućio povratak u vrijeme moje prve ljubavi. Tamo na obali jezera se svaki dan srećem sa snom iz kojeg se ne želim probuditi."
"San koji ti sanjaš je najljepše što ti se moglo dogoditi, ali pokušaj ga početi i živjeti."
"Kako? Nemoguće ga je živjeti bez Rolanda."
"Neka Roland bude figura tvoga sna, onaj još nepoznati dio spoznaje, onaj još u fizici ne otkriveni dio stvarnosti. Tu, jedino tu, ćeš pronaći i sebe samu. Ta figura mora postati tvoja unutarnja slika o tebi samoj."
"To je ona slika o kojoj je sanjao Roland kada je počeo materiju raščlanjivati u energiju sna. On je tvrdio da mora postojati način da se fizikom objasni duša materije. U institutu je upravo to osnova cijele terapije, tamo pokušavamo otkriti fiziku duše."
"Jesi li sigurna da je to što tamo pokušavate nova fizika ili vas uvlače u misteriozan svijet nikada dovoljno objašnjene alkemije?"
"Duboka tama kemijskih procesa je jedino objašnjiva novom fizikom. Svaki alkemista je imao svoju misaonu građevinu iz koje je sam sebi objašnjavao procese koji su se pred njegovim očima odvijali. Pri tome su se mjenjala i njegova duševna stanja. To se danas događa u laboratorijima nove fizike. Fizičari su postali novi alkemisti. Oni objašnjavaju prozese svojom spoznajom, a ne mjerljivošću. Čini se kao da se ti procesi događaju u njihovim glavama, a ne u epruvetama."
"Fizika je uistinu počela, kroz veo iluzija, sagledavati svijet objektivnih istina. Vrijeme se spojilo s prostorom i tako postalo dimenzija u kojoj živimo. Za neke je to još uvijek šokantna istina koju ne mogu spoznati, ali taj šok je izazvao nezaustavljivo kotrljanje lavine novih spoznaja. Taj dio znanosti otvara horizonte za sve ostale njene djelove i ja pokušavam upravo u tom, za mnoge pacijente nepoznatom dijelu spoznaje osmisliti pokret."
"Od kada dolazim k tebi u mojim snovima se pojavio jedan prozor i jedan sat koji kucka sekunde i zvoni sate. Profesor u institutu kaže da je prozor znak po kojem se moja svijest pokušava orjentirati u mraku mojih misli, a sat je vrijeme koje se spaja s prostorom moje spoznaje. San je poziv na bježanje iz svakodnevice, svih njenih zvukova i nepreglednosti njene realnosti, u tišinu svjesne spoznaje. To je poziv na izlet u brda gdje se pogled provlači kroz tišinu i čistoću zraka i spoznaje mirnoću vječnosti. U toj dimenziji ja onda ponovo u blistavoj kugli srećem Rolandov lik."
"Jesi li sigurna da je to on.?"
"To je uvijek ista figura kojoj ne vidim lice, ali osjećam njenu blizinu, osjećam njen dodir i spoznajem svoj pokret ka njoj. Tim pokretom se budim. To je uvijek isti pokret, kad osjetim dodir pružam ruke da je zagrlim, a ona onda odlazi sve dalje i dalje u tamu."
"Ne misliš li da je ta figura možda tvoja duša koja čeka da ju konačno svjesno spoznaš i prihvatiš? Zar to nije igra svjetla i sjene koja je osnova tvog, mog i svačijeg postojanja"
"Ona odlazi u tamu i postaje tamna figura s obrisima ženskog tijela. Kada se probudim iz tog sna uvijek sjedim na krevetu s ispruženim rukama."
"Boli li te onda glava, vrat ili ruke."
"Ne, onda ponovo legnem i čini mi se ga sam izgubila tijelo, kao da leži neka meni nepoznata osoba s mojim mislima u mom krevetu. Jedino Rudloffevo disanje dokazuje da sam to ipak ja."
"Što na to kaže tvoj mentor?"
"On tu figuru naziva strancem i tvrdi da ću je jednom uspjeti zagrliti i moći razgovarati s njom. Tek kada spojim svjetleću kuglu s tamnim obrisime figure koja nestaje moći ću zaista spoznati istinu sna."
"Je li ti rekao kako da to učiniš?"
"On smatra da vraćanje u prošlost nije pravi put ka životu. Moram zaboraviti stranca da bih doživjela svjetlo i zavoljela trenutak u kojem živim. San mora postati moja stvarnost."
Slušala sam njene riječi i pred mojim očima se ukaza Migrenino zamišljeno carstvo u kojem se krije od drugih ne spoznata Fortunina figura. Sjetih se knjige"Tao fizike", koja je bila dio mistike instituta na kojem je Anna studirala. Kada pustimo svjetlost da se vrti u krug, u njemu se kristaliziraju sve nebeske i zemaljske sile, sile svjetla i tame. To je kružni pokret koji je uvijek prisutan i u našim zglobovima, pokret za koji mi nemamo osjetila. Tek kada uspijemo svojim postojanjem sudjelovati u toj vječnoj vrtnji tada smo uspjeli i sve djelove svoje osobnosti sjediniti u gravitaciono polje u kojem smo rođeni. U kružnom toku nastajanja u svijetlosti se spajaju suprotnosti i svojim ritmičkim izmjenjivanjem rajskog sjaja i noćne tame ona stvara život naš svagdašnji. U užasnoj tami Migreninog carstva isto tako bljeskaju iskrice koje traže kružni tok u kojem će jednoga dana zaplesati ples oslobođenja.
"U tom kružnom toku dolazi do oživljavanja svih svjetlih i tamnih točaka moje prirode, pa tako i mojih duševnih suprotnosti. Kada uspijem u sebi zaokružiti to svjetlo tada ću osjetiti u dubini duše i moje stvarno postojanje" Anna je izgovorila do kraja svoju napamet naučenu lekciju.
"Kada ponovo ideš na institut?"
"Sutra sam cijeli dan tamo."
"Pokušaj mentoru skrenuti pažnju na tvoju glavobolju i napetost tvojih mišića. Reci mu da si počela igrati golf. Zamoli ga da te uvede u za tu igru potreban mentalni trening."
"Ne, to sigurno neću učiniti. To bi dokazalo da nisam u mogućnosti vladati svojim tijelom, a želim postati psihoanalitičar i psihoterapeut."
"Ali on će ti sigurno pokazati put kako da mobiliziraš snagu onog podsvjesnog u sebi, a to je snaga koji vodi u samoizlječenje."
"To je razlog zbog kojeg dolazim tebi."
"Ja nisam psihoanalitičar."
"Jedino u tebe imam povjerenja."
"Onda mi stvarno moraš otkriti sve tvoje tajne."
"Baš sve?"
"Ti u sebi nosiš toliko još neizgovorenog i to je ono što ti zatvara put u novi život. Tvoja osobnost je tipični primjer Jungovog kolektivnog nesvjesnog. Njegovi arhetipovi su paketi energije koji se tek u snu ili u neurotičnim stanjima oslobođaju i počinju djelovati. Ti moraš naučti usmjeravati tu energiju jer ona je put ka tvojoj svjesti o tijelu i pokretu."
Anna je šutjela par trenutaka. Osjetila sam borbu u njoj, borbu između njenih zbrkanih misli i znanja koje se isto tako nagomilavalo bez pravog reda u njoj.
"Koncept analitičke psihoterapie po Jungu nema značenje samo u psihološkim teorijama. Ona je s jedne strane metoda u psihoterpiji, ali s druge strane je put ka samospoznaji i razvoju osobnosti."
"Misliš li da možeš nekome pomoći ako sama sebi ne dokažeš da je to što si rekla istina. No da bi to postigla moraš imati stručnu pomoć. Moja ti stoji na raspolaganju, ali bojim se da nije dovoljna."
"Današnji čelnici u neuroznanosti se odjeljuju od klasičnih reduktionističkih znanstvenih paradigmi, kao što su bile Descartesove i Newtonove. Te stare paradigme su automatski isključivale ono što se nije uklapalo u osnovne prirodne zakone. Rolandova ideja o fizici koja će u materiji dokazati postojanje duše je danas prihvatljivija nego ikada. Čovjekovo postojanje i njegova psihodinamika ne spadaju u redukcionistički način mišljenja. Moj mentor je još uvijek u starim paradigmama."
"Zar on nije sljedbenik Jungovog učenja?"
"Samo na papiru, u praksi on dijeli dušu i tijelo. S njim nemogu razgovarati o mojim tjelesnim bolovima jer on ne vjeruje u njih. Za njega su to samo strahovi kojih se nisam oslobodila, samo fiksna ideja moje bolesne duše. A Jung je bio prvi koji je u psihoterapiji povezao individualno s kolektivnim, djelić sa njegovom cjelinom, on je otvorio put novim perspektivama i spoznao tijelo kao samoorganizirajući kompleksni sustav. Moj mentor povezuje alkemiju i budizam s novom fizikom, objašnjava sve kroz mandale naših duševnih stanja, ali pri tome odvaja tijelo od duše. tijelo je samo prolazno stanje na koje ne treba obračati pažnju. On tvrdi da tijelo ne može boliti."
"Zar ne možeš promjenuti mentora?"
"Ne, on je bio moj terapeut i uz njegovu pomoć sam primljena u klasu psihoterapeuta bez položene mature."
"Koliko mu je godina?"
"Ne znam točno, ali poprilično je star. Bio je Jungov student. Mislim da će uskoro u penziju. Mi smo u svakom slučaju njegova zadnja klasa."
"Koliko semestara još imaš do kraja?"
"Još dva. Na kraju ovog semestra nas je mentor pozvao na zajedničko slavlje Budističke nove godine."
"Kakve to ima veze sa psihoanalizom?"
"Ima veze s njegovom religioznom pripadnošću."
"Hoćeš li ići na tu proslavu?"
"Mislim da ove godine pada baš na dan Rudloffevog rođendana, pa neću moći otići."
"Prošle godine si bila?"
"Da, bilo je to u tjednu kada je Rudloff bio na službenom putu i bio je dan ljetnog solsticija. Otišla sam jer sam se bojala tu noć provesti sama. Jeli smo juhu u kojoj su bile kuglice od tijesta u kojima su bile ceduljice na kojima je stajala istina o sudbini onoga koji ju je dobio."
"Što je stajalo na tvojoj ceduljici?" upitah je sada već pomalo iziritirana istinama koje sam morala iz nje izvlačiti.
"Da ću postati svećenica u zemlji mojih snova i tek tada doživjeti pročišćenje u sjedinjenju s figurom iz mojih snova."
Ostala sam bez riječi. Tko je taj čovjek koji se predstavlja kao profesor na najpoznatijem institutu za psihoanalizu. Što namjerava s studenticom koja nema osobnog stava ni mišljenja. Uvodi li je u svijet totalnog gubitka misaone snage, u svijet ovisnosti jednom novom snu.
"Imašli još uvijek tu ceduljicu?"
"Ne, morala sam je vratiti mentoru."
"Zašto?"
"Da se ne izgubi u mom zbrkanom životu, a tako i tako nije bila napisana jezikom koji razumijem. To je bila slika moje duše, imago mentalis koju može protumačiti samo iskusan terapeut."
"Kako je izgledala ta slika?"
"To je bila slika alkemijskih procesa iz "Corpus hermetikum". U krugovima koji se izdižu iznad zdenca života su iskrice od kojih od kojih nastaju dva tijela koja se spajaju u jedno, žensko tijelo koje povezuje te krugove. Mentor mi je rekao da je to moj san o duši svijeta iz kojeg ću se jednoga dana probuditi kao pobjednica."
"Ali ta ceduljica će ponovo završiti u nečijoj juhi i on će ponovo nekome ispričati istu priču ili je prilagoditi stanju u kojem se ta osoba nalazi."
"Rekao je da se cedulje poslije zapale u nekom budističkom ritualu."
"I ti mu to vjeruješ?"
"Moram priznati da mi je to malo sličilo na priče za malu djecu, ali nisam se usudila proturječiti jer su oko nas sjedili, sve sami Lame, predstavnici Budhe na zemlji."
"Gdje ste čekali tu novu godinu?"
"Bili smo u brdima u nekom Tibetanskom svetištu."

San o apsolutnoj istini

Počela sam ponovo čitati njen dnevnik da bih je stvarno mogla usmjeravati, da bih joj mogla ukazivati na greške koje je činila u odnosu na svoje tijelo . Onaj drugi dio nje, njenu dušu nisam željela niti smjela dirati jer za to su postojali stručnjaci, ali morala sam pronaći način da je uvjerim da će tamo u onoj prekrasnoj vili uz jezero pronaći ključ za otvaranje vrata u onaj tajnom obavijeni podsvjesni dio svog postojanja.
"U mojim mladalačkim snovima sam uvijek vidjela sliku prekrasne budućnosti. Sanjala sam o sreći i slavi jer sam bila uvjerena da sam rođena za velika djela. Željela sam ući u svijet onih kojima sam se divila čitajući njihova djela. Osjećala sam se sputana u malograđanskoj sredini u kojoj su se moji roditelji i moje sestre dobro osjećali." pisala je Anna o svojoj mladosti. Sve što je lijepo i povezano sa srećom je napisano u perfektu i ubačeno između bolnih istina koje je sada proganjaju.
Jesu li ti snovi još uvijek živi u njoj, skriveni u arhetipovima njene nesvjesti ili su se stvarno izgubili u ovoj trijeznoj stvarnosti koju je prividno počela živjeti. Čitajući počela sam se više koncentrirati na ono usput napisano, ono o ćemu nikada nismo razgovarale. Iako sam ju poznavala već petnaest godina nikada nisam upoznala njene roditelje niti njene sestre. Znala sam da je bila najmlađe dijete i da je imala jako dobar odnos sa majkom. O ocu nije govorila. Sestre su bile puno starije i s njima skoro pa nije imala kontakta.
Njen dnevnik je ostavljao dojam kao da je napisan od dvije različite osobe. Anna je već kao djete vodila dupli život. U siromašnom stanu na trećem katu ona je bila poslušna i nikada se nije suprostavljala volji roditelja. Želja njene majke je bila da ona završi trgovačku školu i da se uda za Rolanda, da imaju djecu i malo veći stan u novoj građevini koja se u blizini njihovog bloka počela graditi.
" A ja sam sanjala svijet koji je čekao na moj dolazak. U noćima sam s baterijom u ruci čitala, u biblioteci posuđene, knjige i ulazila u misaono bogatstvo velikana filozofije. U školi nisam imala prijateljicu s kojom bih mogla razgovarati o pročitanom. Roland je bio jedino biće s kojim sam djelila snove i ljepotu života izvan siromaštva u kojem smo odrastali. Još u vremenu dok smo gradili dvorce od pjeska nismo podnosili prisutnost druge djece. U školi smo sjedili u istoj klupi i rješavali iste zadatke. Poslije škole smo se zaobilaznim putevima vraćali kući i sve do ulaznih vrata stanova razmjenjivali misli. Tamo iza vrata nas je očekivala nemoć naših roditelja koji su skrivajući od nas istinu života vrlo rano gasili svjetla i odlazili na počinak. Noć je bila moja jedina prijateljica, njoj sam povjeravala moje tajne. Ogrljena njenom tamom mogla sam skinuti masku poslušne kćeri i biti ono što sam bila, lutalica za još nedokazanim istinama. Jutra sam zavoljela tek onda kada sam osjetila ljubav u sebi jer jutra su me nosila u Rolandovu blizinu. Poslije našeg prvog poljpca moj život je dobio novu energiju. Hrlila sam ka završnom ispitu koji je značio spas iz bjede očeve nesposobnosti. Kada sam majci opisala osjećaj koji se tim poljupcem probudio u meni, gledala me je svojim dobrim, uvijek nasmješenim, očima, ali ja sam shvatila da nije razumjela o čemu govorim. U njenom životu nije bilo te vrste ljubavnog žara.
Roland me je od tog trena obasipao pažnjama i sitnim iznenađenjima. Kupovao je na buvljoj pijaci jeftino knjige i poklanjao mi ih. Kako sam voljela vonj tih starih izdanja u kojima se krio svijet za kojim sam sve više žudila.
Zadnji dan škole s diplomama završnog ispita smo proslavili na našoj klupi u parku i odlučili se za dan vjenčanja. Isprosio me je poklanjajući mi srebreni prsten koji je pronašao u jednoj staretinarnici. Ljubav nas je sve više sjedinjavala u želji za prvim ljubavnim činom u životu. Kako ga ostvariti kada nismo imali svoj prostor? Tamo iza pruge su vrtovi u kojima naši roditelji sade povrće da bi nas mogli hraniti vitaminima, tamo je i kućica koju su naši očevi zajedno sagradili od starih dasaka, prozora i vrata skupljenih na deponiji građevinskog materijala. Kao djeca smo često odlazili tamo i uživali u sumracima dok su odrasli na roštilju pekli kobasice i pili pivo. Više ne odlaze tamo u sumrak, izgubili su želju za izigravanjem lažne sreće. Kućica je sutonima pusta. Bio je zadnji dan proljeća i mi smo odlučili taj najdulji dan ovjekovječti potpunim pripadanjem u kućici iza pruge."
Zastadoh u čitanju. Misli me povedoše unazad u onu nedelju kada Anna nije htjela sa društvom krenuti na jezero, kada je zbog migrene ostala u krevetu i odbijala svaki razgovor sa mnom. To je bio dan njenog užasa, dan iz kojeg se više nikada nije probudila.
"Roland je donio već nagorenu svijeću i dvije male flašice šampanjca. Čaša u kućici nije bilo, bile su samo plastične posudice od jogurta. Zamišljali smo da su kristalne i postavili ih na drveni stol ispred ulaznih vrata. Večer je bila blaga i puna mirisa cvijeća koje je raslo u obližnjim vrtovima. Čuo se žamor, pred susjednim kućicama su sjedili isto tako ljudi i opraštali se od proljeća. Iz daleka se čula i muzika. Sunce se još uvijek naziralo na zapadnom nebu kada je Roland otvorio šampanjac i utočio ga u naše kristalne čaše. Gledali smo se u oči i ispijali prvi put u životu to skupocjeno piće. Čim je sunce zašlo, zapuhao je lagani vjetar i ja zadrhtah cijelim tijelom. Haljina koju sam odabrala za tu večer je bila bez rukava, a ja sam u žurbi zaboravila ponijeti vestu. Roland me zagrlio štiteći me od hladnoće.
Sjedili smo i gledali u treperave oči neba. Tišina oko nas je bivala sve gušća, susjedi su polako odlazili. Roland je zapalio svijeću i pozvao me u sobu. U svjetlu svijeće vidjeh krevet pun poljskog cvijeća. Dok smo se spuštali na latice mislila sam da će mi srce od uzbuđenja iskočiti. Roland mi je nježnim pokretima skidao haljinu i ja prvi put osjetih njegove dlanove na mojim prsima. Srce mi je kucalo sve jače. Njegovo tijelo je ležalo na mome, ali ja nisam osjećala težinu nego lakoću njegovih pokreta. Disanje nam se uzburkavalo, srca kucala tako da sam osjećala udarce njegovog. Tonula sam u vječnost trenutka i ljepotu novog sna kada se Rolandovo tijelo svom težinom spustilo na moje. Umorna od ljepote mislila sam da je zaspao i ne želeći ga probuditi ležela sam nepokrećući se. Odjednom shvatih da ne osjećam njegov dah, da se toplina dodira pretvara u hladnoću smrti. Njegovo veliko dobro srce je u trenutku najveće sreće puklo."
Spustila sam tekst na stol, zapalila cigaretu i pokušala se smiriti. Pročitana, najtužnija istina o jednoj tihoj smrti, je u meni uzburkala osjećaje. Grliti mrtvo tijelo čovjeka koji ti je u trenu smrti poklonio najveću sreću je najveća nesreća koja se jednoj mladoj ženi može dogoditi.
Zašto je petnaest godina šutjela, zašto je mazohistički osamnaest godina živjela sama s tom tajnom? Zašto........................? Ne, nema odgovora na ta pitanja, danas je prekasno jer izgubljeno vrijeme je otišlo u nepovrat. Dok Anna luta svojim mladalačkim snovima vrijeme apsolutne istine joj još uvijek izmiče. Moram pokušati osmisliti trenutak njenog konačnog buđenja. Pokušati, samo pokušati jer se još jedno pitanje u ovom trenu samo od sebe postavlja. Hoću li u tome uspjeti?
Nastavila sam čitati njene zapise. Rudloffa je samo površno spomenula, njihovo vjenčanje je sličilo kratko napisanoj obavjesti u novinama.
Snove je opisivala do u detalje, uvijek istim žarom zaljubljene žene je opisivala svoje noćne susrete sa Rolandom ne spominjući njegovo ime. On je postao onaj drugi dio nje, onaj začahureni i nedoživljeni dio njenog mladalačkog sna. Poslije njegove smrti se zaposlila i otišla iz roditeljske kuće. Iznajmila je maleni stan koji sam poznavala, stan u kojem smo često dočekivale zoru pričajući o pročitanim knjigama. Upoznala sam je u jednoj knjižari. Stajala je pred regalom u kojem su bile naslagane knjige iz fizike. U tom vremenu sam gutala popularistički napisane knjige o znanosti koja je još bila u povojima i pročitano povezivala sa znanjem iz filozofije. Ruke su nam krenule ka istoj knjizi, novom izdanju "Što je život." od Schroedingera. Ponovo smo se srele na kasi plaćajući iste knjige. Bilo je prekrasno proljetno subotnje jutro i mi smo izašle zajedno iz knjižare i otišle u obližnji kafić na kavu. Mjeseci su prolazili, a mi smo se sve češće sretale, sve više slobodnog vremena provodile zajedno. Jedino su nedelje ostajale nedotaknute našim prijateljstvom. Annine nedeljne migrene su često bile i razlog njenih izostajanja s posla ponedeljkom. Odlazila je, nekom meni nepoznatom, lječniku, gutala tablete i podnosila te svoje muke. Kako sam se već onda u mom poslu fizioterapeuta sretala s problemom glavobolja pokušavala sam je nagovoriti da dođe k Bobi na pregled. To je uvijek vješto odbila. Malo društvo u kojem smo se kretale su bili mladi ljudi raznih narodnosti, raznih zanimanja, ali istih interesa. Svi smo voljeli filozofirati o životu. Anna je dolazila u društvo petkom i subotom, smješila se primjedbama, sudjelovala u diskusijama, ali nedeljom se nije pojavljivala. Mi nismo komentirali njenu odsutnost iako smo na neki način suosjećali s njom i njenom utvarom, kako je ona nazivala migrenu. Tako su prošle dvije, možda tri godine do njenog iznenadnog odlaska iz robne kuće.
"Bojala sam se odlaska na to vjenčanje" pisalo je u njenim zapisima" bojala sam se trenutka kada će oni izgovoriti ono moje neizgovoreno da, bojala sam se njihove sreće i mojih suza."
Opisom njenog sna u toj noći njihove sreće Anna je nadmašila sve do sada napisano o snovima. Čitajući taj dio njenog dnevnika osjetila sam uzbuđenje moje prve bračne noći. Roland je bio toliko prisutan u njenim mislima da su njene rečenice bile žive i kao meki dlanovi ljubljene osobe dodirivali tijelo.
"Ležim na krevetu punom latica proljetnog cvijeća u maloj sobi kućice iza pruge i on je tu. Ne vidim njegovo lice, ukrala ga je smrt, ali njegov dah je tu, njegov miris puni prostor, njegovi dodiri su stvarni. To nije ona noć prvog ljubavnog čina, ovo je naša prva bračna noć. Predveče sam na oltaru malene crkvice u četvrti naše mladosti ostavila buket žutih ruža i pošla s njim u ovu noć. Moja vjenčana haljina, satkana od materije sna, blješti zvjezdanim prahom. Njegove nježne ruke skidaju s moga tijela tugu rastanka. Osjećam kucanje njegovog srca, čujem njegovo "da želim" i ponavljam "da želim" dok nas smrt ponovo ne spoji. Budi uvijek tu, budi moj san, moja želja i moj život.
Zašto mu kriješ lice u ovom trenu mog potpunog opuštanja? Dozvoli mi da se vidim u njegovim očima. Dobro, dobro, pristajem na tvoje uvjete samo budi blaga njegovom vječnom snu budi mu blaga u svim noćima do one u kojoj ćeš mene odvesti k njemu."
Njen razgovor sa smrti je izazvao strah u meni. Sjetih se jedne večeri kada smo razgovarale o filozofskom samoubistvu i rasčlanjivale Camusove misli.
"Suditi o tome dali ima ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije." citirajući pisca je govorila Anna. "Ostalo, da li svijet ima tri dimenzije, da li duša ima devet ili dvanaest kategorija, to dolazi nakon toga."
Čitala sam dalje tražeći znak u njenim rečenicama, neku misao ili skrivenu želju da što prije krene na zadnje putovanje. Anna je tražila apsolutnu istinu u svojim snovima i postala njenom žrtvom. Samoubistvo, riječ koja ledi krvne žile nisam pronašla. Pisala je o apsurdima života, o tihoj smrti njene majke uvlačeći stvarnost i prisutnost smrti u moju svijest.
"Stajala sam pored njenog kreveta i milovala joj lice. U njenim očima više nije bilo onog dobro poznatog blagog osmjeha. Znala sam da odlazi, smrt je već lebdjela u prostoru te male bolničke sobice. Prebacili su je iz skupne sobe siromašnih u ovu s jednim krevetom i dozvolili mi da budem uz nju do kraja. Rudloff je došao na par minuta, a onda odjurio za svojim poslom. Ovdje u ovoj sobi nije bilo opasnosti da nekoga sretnem ili upoznam. Lječnik koji se brine o mami je star i poprilično oronuo.
Mama se teškom mukom pokušavala nasmješiti kada sam joj podignula glavu i stavljala u usta flašicu s toplim čajem. Bila je nemoćna kao djete koje sam si tako željela. Pogladila me je po ruci i hladnoća njenih prstiju je prošla mojim tijelom. Još jedan život u mom životu odlazi u nepovrat. Ona će u meni živjeti dalje jer ja sam dio nje. Sjela sam na stolicu i promatrala njeno lice dok je ona tonula još jednom u san. Kada se probudi reći ću joj da je volim.
Misli me povedoše u noć Rolandove smrti. U svojim zadnjim trenutcima mi je poklonio život koji nisam znala zadržati. Četiri mjeseca kasnije sam izgubila plod našeg sjedinjenja jer nisam bila u stanju da prihvatim najdragocjeniji poklon koji mi je ostavio. Izgladnjela i shrvana tugom sam konačno otišla doktoru koji me je odmah zadržao u bolnici. Dječačić koji je rastao u meni je umro od mog samosažaljenja.
Kada se mama probudi moram joj reči da je volim. Pogledala sam njeno lice i vidjeh otvorene oči. Mama volim te rekoh joj te tri riječi prvi put u životu. Nasmješila se i zatvorila oči, zauvjek."
Zar može toliko nesreće biti skupljeno u samo jednom jedinom životu?

Zanos je akademski štetan

Anna i Rudloff su se spremali na odlazak na Lago di Garda, tjedan dana igrati golf.
Dan prije odlaska je Anna došla k meni ali nije imala vremena ostati na terapiji. Morala je još obaviti trgovinu skupih stvari potrebnih za prezentaciju među članovima kluba. Pokazala mi je spisak koji joj je Rudloff to jutro predao. Imena butika i marki su odavala basnoslovnu sumu koju će ona u par sati potrošiti. Predpostavljala sam da je i cijena cijelog aranžmana njihovog ferija na tom nivou.
"Klub je iznajmio neki renesansni dvorac iz 15-og stoljeća, Palazzo Arzaga s golf igralištem i naravno poslugom. Sudeći po prospektima svaka soba je namještena stilskim namještajem vencijanskog ili lombardijskog tipa. Rudloff se odlučio jasno za najskuplju soluciju. Iznajmio je apartman s mramornom kupaonom i kaminom i freskama na zidovima ." reče mi da umiri moju znatiželju.
"Na kojoj strani jezera se nalazi?"
"Na južno zapadnoj strani između Desencano del Garda i Brescia."
"Lombardija ima svojih čari, uživaj u mirisu pinija i čempresa i starih kestenova."
"Još nikada nisam bila tamo, ali moram priznati da se ni ne veselim previše. Moram ići i već se sada veselim povratku. Golf je jednostavno za mene muka. Kada stojim iznad loptice i pokušavam se koncentrirati na pokret misli mi lutaju vremenom prije ovoga. Roland je mrzio skorojeviće koji su se već tada počeli pojavljivati."
"Pokušaj se koncentrirati na držanje tijela, ponavljaj lekciju koju već mjesecima izvodimo pred ogledalom." prekinuh njene misli
"Tamo će nas dočekati naš novi budući trener, možda ću se s njim bolje složiti."
"Sretan vam put i javi se kada se vratiš"
Deset dana kasnije je Anna dobro raspoložena došla u terapiju. Dok je ležala na krevetu s glavom u mojim rukama, njeni mišići su se pri svakom mom dodiru opuštali i dozvoljavali sve željene pokrete. Zatvorenih očiju mi je pričala o tih za nju nezaboravnih tjedan dana. Do u detalje je opisivala dvorac, freske su se pojavljivale i pred mojim očima. To su bila naga tijela žena i muškaraca koji su u različitim pozama ulazili u izvore ljekovite vode.
"U našoj kupaoni je bila freska ljubavnog para koji se je držeći se za ruke zrcalio u nekom ljekovitom izvoru. Ležeći u kadi osjećala sam se kao dio te freske i počinjala sam pjevušiti od sreće. Toplina vode i osjećaj njegove blizine su otvarali moje pore i ja sam nestajala iz stvarnosti i svako jutro ulazila u san."
"Čije blizine?" ponadah da je muškarac bio Rudloff.
"Ako misliš na Rudloffa, on nije sudjelovao u tom jutarnjem ritualu. Prije doručka je već bio na terenu i studirao rupe koje je onda kasnije osvajao. Ja sam ostajala sama i voljela tu jutarnju samoću. Blizina sna me budila i ja sam odlazila na doručak oprana vodom sa Kastalskog izvora. Muze su me vodile u dan i ja sam umjesto da igram golf pisala na terasi hotela. Rečenice su izlazile iz dubine duše i slagale se u poeziju moga sna. Ispred terase, na padinama igrališta su članovi kluba vukli kolica sa štapovima, Rudloff je satima stajao pred jednom rupom i pokušavao iz svog nezgrapnog tijela izvući elegantan pokret, a ja sam voljela tišinu i mirise koji su se širili oko mene. Ni jedan jedini dan me nije zabolila glava."
Njeno lice je blještalo nekim tajanstvenim osmjehom. Grč oko usta je nestao i dok je stajala pred ogledalom s lakoćom je izvodila pokrete koji su prije deset dana bili skoro nemogući.
Pokazivala mi je poze figura sa freski i igrala scene koje su se usjekle duboko u njeno sjećanje.
"U ovih tjedan dana se dogodilo čudo s tvojim tijelom i tvojim mislima."
"Odživjela sam još jednom svih ovih osamnaest godina u drugim kulisama i strahote su nestale. Jednog dana sam šetala obalom jezera. Prvi puta sam osjetila širinu svjetleće kugle iz mojih snova. Sunce je bilo u zenitu i ja sam u njegovom sjaju prepoznala ljubav koja se zrcalila na površini velike vode. Odjednom nisam bila sama, Rolandov lik se smješio u kapljicama pored mene."
Odnos između osjećaja i spoznaje je u povijesti filozofzofije uvijek bila tema puna napetosti. Od dualizma, stoičke mirnoće, kritikama zdravog razuma i željom za moć do spoznaje svjesti u novije vrijeme. No slika filozofije nije izrastala iz okvira srca, nego je uvijek bila u okvirima razuma. Anna je studirajući povijest filozofije svih ovih osamnaest godina živjela dualizmom svog ranjenog bića. Često je govorila da su zanosi akademski škodljivi za razvoj intelekta, skrivala svoje srce u maglovitom oblaku svojih snova i prezentirala lažno sretnu ženu u svijetu čistog razuma. Migrenino carstvo je bilo njen bjeg u kritike čistog uma, tamo je podnoseći bol živjela ono nedohvatljivo u svakodnevici. Sve što je pokušala ostvariti u ovih osamnaest godina je uvijek završavalo bijegom u poznato stanje sna. Tjedan dana Lombardije je u njoj spojilo san i javu. Promatrala sam sretnu ženu preplanula lica i očiju u kojima se prvi puta od kako je poznam zrcalio život. Činilo mi se da je konačno istinski ušla u područje fenomenologije sna i svoje dugogodišnje predođbe o životu počela istinski živjeti. To je potvrđivalo i moju teoriju o lječenju glavobolje i mišićnih napetosti bez kliničkih dokaza.
"Zanos uopće nije akademski štetan, jer kada pređe u herojski zanos svjesne spoznaje problema on otvara put akademskim dokazima." reče mi oblačeći se. "Moram se požuriti jer danas imam važno predavanje na institutu. Mentor će govoriti o fenomenologiji emocionalnog života." Otišla je lepršajući i puna meni da tada u njoj nepoznatog poleta.

Slomljena žena

Jesen se polako svojim bojama uvlačila u parkove grada. Svako jutro dok sam autom prolazila pored purpurnih stabala osjećala sam nostalgiju za vremenom koje odlazi u nepovrat. Bio je moj zadnji dan rada u Bobinoj ordinaciji i taj put koji sam godinama već prolazila mi se tada činio ljepši nego inače. Često sam pokušavala s Anna razgovarati o tom istom putu koji je i ona prolazila na putu u terapiju. Zanimalo me što ona osjeća gledajući buđenje i umiranje prirode, dali je ikada poželjela krenuti tragom svijetla koje nas je spajao sa tajnama našeg postojanja. Nedavno dok smo poslije terapije, u našoj maloj kafeteriji ispijale nezdravu kavu i pušile zabranjene cigarete sam joj rekla:
"Jesi li primjetila kako su ove jeseni boje u parku nekako intenzivnije?"
"Moram se koncentrirati na vožnju, nemam vremena za uživanje u prirodi."
"Nije stvar u koncentraciji na vožnju, ti si jednostavno izgubila interes za ljepotu malih stvari."
"Onaj park je ogroman, to je cijela šuma u kojoj se sigurno kriju vukodlaci." reče mi ona iznenađujuće veselo.
"U tom parku ima jedno mjesto na kojem smo nekada zajedno slušale tišinu ili svaka za sebe čitale jednu od filozofskih knjiga. Sjećaš li se naših užasno dugih subotnjih poslijepodneva kada smo uz prskanje vodoskoka pokušavale uhvatiti kapljice zamišljajući da su dijamanti od kojih ćemo praviti ogrlice i prstenje........."
"Rađe se sjećam naših šetnji po Bahnhof strasse. Često smo stajale pred Tyfaniem i imitirajući Audri vjerovale u princa koji će nam jednoga dana pokloniti prsten s najvećim dijamantom. Ponekad smo smogle hrabrosti i ušle u radnju i probavale nakit. Imale smo sreću da nas je onaj stari gospodin stvarno simpatizirao i igrao s nama igru bogatih budućih žena čiji će muževi jednoga dana doći i kupiti upravo ono prstenje koje smo mi odabirale."
"Kako se osjećaš?" pokušah iskoristiti njeno dobro raspoloženje
Ona je nastavila svoju priču kao da nije čula pitanje.
"A onda sam ja jednoga dana došla s Rudloffem u radnju. Stari gospodin me je prepoznao, ali kao i uvijek diskretan to nije dao do znanja. Bila je naša prva godišnjica braka i Rudloff mi je želio pokloniti prsten. Kada sam ga dovela pred Tyffani promatrala sam njegovo lice. Očekivala sam ljutnju, iznenađenje, odbijanje da uđe unutra, ali on je bez emocionalnog šoka podnio taj moj hir i ušao sa mnom u najelegantniju i najskuplju radnju u gradu. Stari gospodin je izvadio među ostalima i onaj isti prsten koji sam ja u našem vremenu probavala"
"Onaj s ogromnim diamantom."
"Da, najprepoznatljivijeg Tyfania. Rudloff je uzeo prsten i stavio ga na moj prst i nepitajući koliko košta ja rekao starom gospodinu da ga kupuje."
"Ja se više ne sjećam točno koliko je koštao, ali.........."
"Pedeset tisuća franaka je moj suprug tog dana ostavio u Tyfaniu."
"Još ga nikada nisam vidjela na tvojoj ruci."
"Nosim ga samo u specijalnim prilikama. Dijamant je prevelik i smeta me."
"Kako se osjećaš." ponovih pitanje koje je bila prečula da prekinem izljeve njenog sarkazma.
"Odlično, glava me već dugo nije zabolila. Možda bi bilo dobro napraviti pauzu s terapijom. Moram se i ja osamostaliti."
"Što ti je rekao Bobo na zadnjem pregledu?" upitah je gledajući je direktno u oči. Znala sam da nije otišla na pregled, da je jednostavno poslije terapije otišla kući, a onda nazvala i ispričala se svojom zaboravljivosti.
"Rekao mi je da su mi se mišići opustili, da je vratna kralježnica pokretnija i da mogu prekinuti terapiju." lagala je gledajući me u oči.
"To znači danas si bila zadnji put kod mene?"
"Da, ali nisam znala kako da ti to kažem. Rudloff mi je ponudio da mu budem tajnica i da u slobodnom vremenu za njega pišem pisma jer je njegova sadašnja nepismena. Tvornica u kojoj je suvlasnik se širi, a time i njegova korespondencija mora biti perfektna."
Otišla je skoro bez pozdrava, samo obećavajući da će me uskoro nazvati.
Zadnji dan s Boboom i kolegicama je prošao poprilično veselo. Izašla sam iz ordinacije s pregrštom cvijeća i bezbroj želja za sreću.
Prvih par mjeseci u mojoj novoj ordinaciji su bili puni novih poznanstava, novih slučajeva i izazova. Anna se nije javljala. Na proslavu otvorenja nije došla, poslala je cvijeće i jednu zgodnu kartu na kojoj je napisala: "Iz svakog atoma šutnje može niknuti zrelo voće novih spoznaja."
Avantura samostalnosti u koju sam se upustila je bila puna dvoumljenja, krivih odluka i ponovljenih pokušaja, novih hipoteza i konačnih dokaza da je odluka koju sam donijela bila dobra.
Moj privatni život se potpuno promjenio. Srela sam mog današnjeg supruga i uživala u životu u dvoje.
Jednog dopodneva dok sam se opraštala od jedne pacijentice u praksu je ušla Anna. Stajala je nesigurna kao djete i ja osjetih sažaljenje.
"Trebam ponovo terapiju. Sada je gore nego ikada do sada."
"Od kada traje?"
"Već skoro godinu dana."
"Znaći dvije godine si bila mirna."
Nije odgovorila. Gledala me svojim tužnim očima i ja sam ju morala zagrliti. Dogovorile smo par termina, a ona mi je na odlasku gurnula u ruku lijepo uvezane papire na čijem omotu je pisalo "Dnevnik moje migrene i mog života".
Dok sam čitala prve stranice činilo mi se da ulazim u izmišljenu dramu nekog meni nepoznatog pisca.
"Kako da nazovem ovo vrijeme umiranja, počinje njen dnevnik, kako da nazovem ovaj dan koji može biti danas i jučer u sutra. Svaki dan je to odurno nikad ne prolazeće danas iako bi ga samo oni koji zauvjek odlaze i žele ga zadržati i usporiti smjeli tako nazvati. Ja umirem već godinama ne od bolesti nego od ljubavi, umirem u svakom beskrajnom danas koje je bilo jučer i sutra u isto vrijeme.
Sve je počelo onog davnog danas kada je Roland svojim odlaskom otvorio vrata neba i kada me je nad njegovim grobom prvi put zabolila glava. Činilo mi se kao da je on leteći ka nebu sa sobom ponio moju svijest ostavljajući moje tijelo da bude svjedokom jedne nesretne ljubavi. Otišao je tiho i bez pozdrava, otišao je one prve noći dolazeći k meni i ostavio moje tijelo u grču vriska iz kojeg se još nisam opustila. Jedino ponekad u snu u blještećoj kugli zasja njegov lik i tada osjećam njegove ruke na mom tijelu i opuštam se i letim do buđenja u kojem me dočeka utvara novog danas. Njegov lik polako blijedi jer su mi oduzete sve njegove fotografije, ali njegov dodir, njegov zadnji zagrljaj u trenutku potpunog smirenja mi nitko nemože oduzeti. Možda je to moja svjesno odabrana golgota, ali ja neželim napustiti, kako moja terapeutkinja kaže, Migrenino carstvo, jer onda gubim i njega."
Krv mi se ledila dok sam čitala te prve retke njene ispovjesti. Shvatila sam da je Bobo imao pravo kada me je nagovarao da ju prisilim da plače i govori. Poznam je već petnaest godina, a ona dulje prelazi taj križni put zbog par trenutaka sreće u snu iz kojeg se onda ne želi probuditi i ostaje zatvorena u svojoj boli. Zapalila sam cigaretu i nastavila čitati.
"Rudloff je iskrsnuo iz tame jedne noći u jednom plesnjaku kada sam se plešući umarala da, kada dođem kući, što lakše zaspem. Pušila sam jednu cigaretu za drugom, usput pila vino da bih bila sigurna da će me zaboljeti glava i da će se u tom mamurluku Roland pojaviti u snu. Rudloff mi je zapalio zadnju cigaretu i pozvao me na svježi zrak. U njegovom glasu se u isto vrijeme osjećala molba i naredba. Pošla sam za njim, kao u transu. Otpratio me je do kuće i pozvao da se sutra ponovo nađemo. Te noći sam spavala bez snova i ujutro sam nekako sretnija ustala. Ubrzo je zazvonio telefon i Rudloff me pozvao na izlet jer je bila prekrasna sunčana nedelja. Redali su se vikendi i sreća. Kada me je zaprosio pristala sam bez razmišljanja. Vjenčanje je bilo organizirano u velikom stilu bogatih ljudi. Kuća koju je Rudloff kupio za naš budući život je bila dotjerana po ukusu njegove mame i u njoj ništa nije nedostajalo. Ja sam trebala biti zadnji ukras u njoj rekao mi je poslije naše prve bračne noći. A onda je došlo to prokleto danas iz kojeg jedino mogu pobjeći kada uđem u migrenino carstvo."
Ostavila sam dnevnik i počela razmišljati o sutrašnjem susretu s Anna. Kako početi terapiju?
Što napraviti da opet u trenucima kada joj bude malo bolje ne nestane? Postalo mi je jasno zašto su je dodiri na početku prošle terapije bolili, zašto se primjenom klasičnih metoda nemože opustiti. Ona se u stvari onda nije željela opustiti.
Drugo jutro dok sam otvarala prozor da proluftam praksu sunce se tek naziralo na istočnom nebu. Okrenuta prema suncu Anna je sva u crnom stajala na travnjaku ispred kuće. Činilo mi se kao da razgovara sa sunčanim tragom. Par minuta kasnije je pozvonila na vratima.
"Kako si spavala?" upitah je umjesto pozdrava
"Ovu noć bez Rolanda." prvi put je izgovorila njegovo ime uvjerena da sada znam tko je on.
"Tko je bio Roland?"
"Moja prva ljubav i moj prvi muškarac."
"Umro je u tvom zagrljaju."
"U današnjoj noći pred osamnaest godina pri našem prvom ljubavnom činu."
"Današnji dan ti puno znači."
"Izabrala sam ovaj dan moje punoljetnosti u boli da bih ponovo došla k tebi. Molim te pomozi mi inače ću ostati potpuno sama."
"Što je s Rudloffom?"
"Zaljubljen, nesretan i ljubomoran on još uvijek čeka na moje buđenje iz ovog osamnaestogodišnjeg sna."
"Zna li istinu?"
"Pronašao je pisma, slike i moj tadašnji dnevnik koje sam godinama skrivala od njega. Jednoga dana me je tajno pratio i našao na Rolandovom grobu svu u suzama. U svom bjesu mi je zabranio odlazak na groblje."
"On stvarno nije normalan."
"Ja nisam normalna. Ubrzo nakon vjenčanja jednostavno više nisam podnosila njegove dodire."
"Što je bilo odlučujuće da se to dogodilo?"
"Njegova tvrdoglavost u odluci da nam ne trebaju djeca. Govorio je da smo mi sami sebi dovoljni, a ja sam željela djete."
Povela sam je u sobu za tretmane. Na cedulji koji mi je jučer predala je stajalo Bobinim rukopisom napisano "Nastavi tamo gdje si pred tri godine stala. Nemoj ići od početka."
"Jesi li s Bobom razgovarala o Rolandu?"
"Ne, razgovarali smo o "slomljenoj ženi" i njenoj autorici. Rekao mi je da sretni ljudi nemaju prošlosti jer ona progoni samo izmučene, tužne i nesretne. Moja prošlost je puna neizgovorenog i ja sam tek sada osjetila potrebu da pričam o njoj."
"Zašto si prošli put odustala?"
"Rudloff je odlučio da mi treba stručnija pomoć od tvoje."reče ona spuštajući pogled.
"Gdje te je poslao?"
"Zar nisi pročitala moj dnevnik?"
"Nisam još stigla do kraja."
"Tek kada sve pročitaš moći ćemo dalje razgovarati. U ovih zadnjih tri godine sam doživjela još jedan tužni oproštaj. Sada mi molim te opusti vratne mišiće."
"Rekla si da si odlučila govoriti, ono što si napisala nije prava slika onoga što osjećaš. Ono su samo konture u kojima skrivena počiva istina tvojih strahova. Ne mogu ti opustiti mišiće ako te nesmijem dotaknuti."
"Ti si se udala." prekinu mi misao
"Da."
"Jesi li bar sretna?"
"Dođi jednom s Rudloffom k nama na večeru."
"Vi morate prvo doći k nama. Sada te mogu pozvati. Rudloff nije podnosio moje neudate prijateljice."
Zamišljala sam Rudloffa kao visokog odrešitog muškarca koji svojom pojavom već budi strahopoštovanje.
"Kako ustvari Rudloff izgleda?" počeh misliti glasno
"Ne mogu ga opisati, jer on nesliči ni na koga. Jednostavno ga moraš upoznati."reče mi Anna zagonetno.
Preda mnom na terapeutskom krevetu je ležala žena za koju sam vjerovala da je poznam ali svaki novi trenutak je otkrivao neku novu tajnu njenog bića. Sjela sam iz uzglavlja i dotaknula njenu glavu. Ona zatvori oči i stisnu vilicu.
"Pričaj mi o Rolandu." rekoh da bih spriječila daljnje napinjanje mišića.
"Igrali smo se zajedno u pjesku na dječjem igralištu u najsiromašnijem djelu grada. Stanovali smo vrata do vrata u velikoj kući punoj jeftinih stanova. Moj i njegov otac su radili zajedno u ljevaonici željeza tvornice željezničkih lokomotiva. Majke su nam bile neobrazovane domaćice. Odrastali smo na rubu velegrada u smogu tvornice i sanjali da ćemo jednoga dana na sunčanom brdu izgraditi dvorac s perivojem i rađati sretnu djecu."
Na njenom licu se pored zatvorenih kapaka pojavio osmjeh. Dotaknuh njene vratne mišiće. Bili su mekani kao baršun. Počela sam ih polagano rastezati. Njena glava je ležala na pojim podlakticama i ja sam mogla izvoditi male pokrete u zglobu između Atlasa i lubanje.
"Krenuli smo zajedno u srednju školu. Iako smo željeli postati gimnazijalci morali smo se zbog financijskih prilika u našim obiteljima zadovoljiti trgovačkom školom. Roland je govorio da je to samo prolazno stanje, da ćemo kada se zaposlimo krenuti u večernju gimnaziju i kasnije studirati. On je želio studirati fiziku, a ja filozofiju. Čitali smo slične knjige i dugo u noć razgovarali o budućnosti koja je tamo u velikom gradu iza smoga, na sunčanim brežuljcima bogatih čekala na nas."
Anna je zašutjela i ja osjetih kako joj se mišići lica ponovo napinju.
" Pričaj mi o prvom poljupcu." poželjeh je ponovo vratiti u san
Ona se ponovo nasmješi.
"Bilo je to u proljeće. Sjedili smo na klupi u parku i slušali kako se ptičice spremaju na počinak. Nebo se crvenilo zapadom, a zrak je mirisao probuđenom prirodom. To je bilo ono zadnje proljeće pred naše završne ispite u trgovačkoj školi. Do te večeri smo bili samo djeca koja su se prestala igrati i počela osjećati promjene na tijelima i u srcima. Sjedili smo prvi puta šuteći, prvi puta su riječi izgubile značenje i snagu. Nebom su se počele prosipati zvijezde, proljetni povjetarac je dodirivao naša uzbrkana srca. Zadrhatala sam. Njegova ruka se spustila na moje rame. Pogledi su nam se sreli, drhtaji pojačali. Roland je spustio svoje čelo na moje. Osjetih njegov dah na obrazu. Trenutak je prešao u vječnost. Osjetih njegove ruke na ramenima, dlanovi su krenuli ka vratu i završili u mojoj kosi. Prvi put ne razmišljajući podigoh svoje ruke i dotaknuh njegova leđa. Njegovim tjelom je strujio isti drhtaj koji sam osjećala u svome. Naše školske torbe su kao i uvijek do tada ležele među nama. Ustali smo da prekoračimo tu granicu djece u nama. Njegovi dlanovi se spustiše ponovo na moja ramena. To je bio stisak koji je moje srce uzdigao u grlo. Zabacih glavu da mu vidim lice. Gledao me je očima sna i ja stisnuh dlanove čvršće na njegova leđa. Tijela nam se dotaknuše u zajednički drhtaj i ja zatvorih oči."
Gladala sam njeno lice, dok su niz obraze tekle suze. Ramena su joj opuštena ležala na krevetu, glava svom težinom na mojim podlakticama, a vratni mišići su igrali igru s vršcima mojih prstiju. Iako u ekstazi sjećanja njeno disanje je bilo ujednačeno, prsni koš se u pronađenom ritmu sreće širio i sužavao, ruke su joj ležale pored tijela sa otvorenim dlanovima. To je bio trenutak njenog potpunog predavanja u moje ruke.
"Kada sam osjetila njegove usne na mojima nisam znala što treba učiniti." nastavi Anna tihim glasom."Nisam znala trebam li otvoriti ili zatvoriti usne. Ugoda tog dodira je trajala, jer u njemu nije bilo nasilja ni prisile. Roland je nježno dodirivao moje usne dok se one same od sebe nisu otvorile u prvi poljubac našeg života."
Tišina, poslije ljepote izgovorenog, se širila oko nas. Jutro koje sam rezervirala za prvi tretman se bližilo kraju. Anna otvori oči i uspravi se na krevetu.
"Osjećam se kao hipnotizirana, ali sretna." reče mi negledajući me. "Ovo je prvi puta da sam s nekim o tome razgovarala."
"To je ono što vidiš u blještećoj kugli Migreninog carstva."
"Da i onda se više ne želim probuditi, želim zauvjek ostati u parku pod zvjezdanim nebom, želim da taj prvi poljubac nikada ne prestane, da ne pređe u trenutak umiranja."
"Nemoj sada misliti na taj trenutak ostani u parku."
"Danas je godišnjica umiranja, a ne buđenja." njen glas je opet bio onaj stari.Anna pogleda na sat.
"Moram se požuriti, Rudloff će uskoro doći na ručak. Hvala ti za ovo jutro."
"Pokušaj zadržati ovaj osjećaj u sebi, pospremi ga u sjećanje jer se dogodio u javi, a ne u snu."
Ustala je krenula prema izlazu.
"I nije me zabolila glava." reče izlazeći iz prakse.

Svijet od stakla

Nakon njenog odlaska sam nazvala Bobu i dogovorila sastanak s njim. Željela sam čuti njegovo mišljenje o toj iznenadnoj metamorfozi duše i tijela. Bobo me je saslušao neprekidajući izljev ponosa na teoriju koju sam zastupala.
"Mislim da je Anna izlječena." završih monolog
Bobo je par trenutaka šutio. Promatrala sam bore na njegovom čelu koje su odavale njegov unutarnji sukob. Stariji i iskustveno jači od mene on se borio između svog znanja i povjerenja koje je imao u moj posao.
"Hoćeš li potvrdu ili moje iskreno mišljenje?" upita me gledajući kroz prozor u obližnji park.
"Tvoje iskreno mišljenje." rekoh osjećajući kako mi oduševljenje splašnjava.
"Pokušavam pronaći ime za tu euforiju u kojoj se nalazi tvoja pacijentica. Čini mi se da je ušla u svijet od stakla koji se može prvim unutarnjim konfliktom srušiti. Osamnaest godina asketskog života, mislim na osjećaje, je u njenoj svijesti ostavilo tragove koji se ne mogu tek tako izbrisati. Njeno trenutačno raspoloženje nije istinsko stanje njene duše, to je nekim događajem napuhani balon od sapunice koji blista na suncu njenih želja. Ne donosi prebrzo konačne zaključke. Ova metamorfoza dokazuje tvoju teoriju, ali ne dokazuje Annino ozdravljenje. Budi strpljiva i spremna na povratak sindroma, ali znaj da će on onda biti opasniji i bolniji."
"Što ti misliš o Jungovom institutu?"
"Otac analitičke psihoanalise je ucrtao tragove današnjem poimanju čovjeka. ali s njegovom analizom snova se nikada nisam mogao sprijateljiti. Bio mi je premisteriozan s njegovim mandalama i alkemijom. Dok sam studirao psihologiju, rađe sam tragediju duša tražio u Freudovom "ono" nego u Jungovom kolektivnom nesvjesnom. Ti sama kažeš da je svaki pacijent drugačiji, da nema jedinstvenog pravila za izlječenje, "ono" u svakome je drugačije, fizika svake duše je drugačija. Današnja znanaost smatra da su Freudove metode zastarjele, ali i neki sljedbenici Junga su krenuli putem mistike i nežele prihvatiti promjene paradigmi u znanosti. Zatvoreni u svojoj vili na jezeru oni zaobilaze demokraciju tijela i zaboravljaju da je Jung, iako u vezi sa religijom i metafizikom, bio prvi koji je shvatio da bez zakona iz kvantne fizike nemožemo objasniti snagu našeg uma i naših osjećaja. Jedino udružena, znanost može pomoći čovjeku da izađe iz tame neznanja."
"Anna studira na institutu."
"Kako se uspjela bez gimnazije upisati?"
"Uz protekciju mentora, njenog nekadašnjeg psihoterapeuta. Danas je poslije terapije odjurila na njegovo predavanje o fenomenologiji emocionalnog života."
"To i je najinteresantniji dio cijele znanosti, još uvijek neotrkiveni izvor našeg ega. Pitanje koje je tisućama godina ostalo bez odgovora. Možda se on ipak nalazi u tvom tajnom ovijenom Migreninom carstvu, a možda je začahuren u Freudovom "ono" koje spava u svakome od nas ili je to doista onaj još neotkriveni otok stabilnosti u beskrajnom moru vjećnog gibanja."
"Zašto se kod nekih to skriveno "ono" nikada ne probudi, zašto ljudi vesele naravi nikada nemaju migrenu, zašto.............."
"Zato što nesvjesno stoje cijeli život na obali nevidljivog mora iz kojeg izranja snaga njihovog postojanja. Neumorni valovi nezaustvaljivo dodiruju njihova osjetila i dolaze i odlaze, penju se i spuštaju, ali su uvijek tu i nedozvoljavaju isušenje njihove svjesne spoznaje. Sve je uvijek živo i do kraja doživljeno bez ostataka, za razliku od onih drugih koji žive na rubu pustinje svojih neprobuđenih osjećaja i gomilaju ostake koji se talože kao mulj u "ono" i ono postaje sve veće i veće dok ne postane veće od ega."
"Zar egoistično "Ja" nije isto tako skriveno u dubini sante leda?"
"To je njegov pozitivni dio. To egoistčno "Ja" je naše fenomenološko "Ja", koje često ostaje nedodirnuto svjesnom spoznajom i tada nikada ne dospijemo do podsvijesti."
"Anna se prvi puta nakon osamnaest godina ponovo našla na obali velikog mora, ali ti misliš da nije sigurno da će uspjeti tu i ostati."
"Siguran sam u to, nataloženi mulj će je ponovo povući u "ono", jer ona bez svog fenomenološkog "Ja" nemože osjetiti da se nalazi u pustinji osjećaja."
Dok sam se vozila kući ramišljala sam o Boboovoj metafori ljudske svjesti. Pokušavala sam osjetiti valove i smisliti način kako da to izrazim riječima da bih mogla pacijente, bez upotrebe sile, usmjeriti ka tom doživljaju potpunog mira u uzbuđenju svih osjetila.
Dva dana kasnije je Anna ponovo došla na terapiju. U ruci je držala malu mačkicu, crnobijele boje s crnom točkicom na nosu.
"Našla sam je prestrašenu na parkiralištu. Mislila sam da ju ti možeš udomiti." govorila je ne gledajući me. Spustila je mačkicu na pod i počela se automatski skidati. Mačkica se počela umiljavati oko mojih nogu.
"Moj suprug ne voli mačke." rekoh ne razmišljajući
"A moj ne voli promjenu u mom raspoloženju. Smatra da sam se počela ponašati kao histerična žena koja proživljava drugu mladost."
Mačkica je mjaukala jer su naši glasovi najavljivali oluju osjećaja.
"Zar to nije istina, mislim na proživljavanje mladosti?"
"Želim dalje studirati, želim ostvariti ono o ćemu smo Roland i ja maštali. Kada završim kurs na institutu, položit ću maturu i upisati se na filozofiju. Moram se potpuno osamostaliti, moram krenuti već skoro zaboravljenim putem mojih davnih želja."
"Kada si to odlučila?"
"U Lombardiji, na obali velike vode."
"To je odlična odluka."
Mačkica je mjaukala i Anna je uze ponovo u ruke.
"Sigurno je gladna i prestrašena. Izgubila je sigurnost majčinog krila i prije nego je naučila sama pronalaziti hranu se našla u džungli nemilosrdnih." milovala je njenu glavicu i mačkica se umirila. "Mene je mama, kada sam bila mala djevojčica zvala cicamaca i često me je pred spavanje milovala po kosi. Tek od kako je ona umrla čeznem za njenim blagim dodirima."
"Zašto ti ne povedeš mačkicu u vašu kuću?"
"Moja stara maca je umrla od tuge, Rudloffeva ja završila pod autom, u našoj kući ova sigurno nebi preživjela. Umro nam je i pas, mi svojim postojanjem ubijamo sve one koji nas trebaju."
Shvatila sam da je Bobo imao pravo jer se ono raspoloženje njoj u roku od dva dana rasplinulo u neku novu depresiju. Rekla sam joj da legne, uzela macu i odnijela je u stan da je nahranim. Kada sam se vratila nje više nije bilo u praksi. Na stolu je ležala ceduljica s porukom. "Do sljedećeg puta."
Znala sam da je neću uskoro vidjeti jer sljedeći termin nije bio upisan u agendi. Mjeseci su prolazili, ja sam tražila jezik kojim bih pacijente povela na obalu nevidljivog mora iz kojeg onda mogu crpiti životnu snagu. Mačkica se razvila u velikog, svojeglavog mačka, a Anna se nije javljala. Nekoliko puta sam je pokušala nazvati, ali nijednom nije bila kod kuće. Ponovo je dolazila zima, hladnoća se uvlačila u kosti i u srca tužnih i osamljenih ljudi. Večer prije Badnjaka smo se vratili s jedne večere dosta kasno kući i pred vratima pronašli staklenu zdjelicu punu pralina, moj najdraži parfem i Anninom rukom napisanu čestitku. To je bio dobar povod da je ponovo nazovem. Drugo jutro je osvanulo suncem i bijelim ogrtačem. Imat ćemo konačno bijeli Božić. Poslije prve kave sam nazvala Anna.
"Hvala na poklonu."
"Praline sam napravila sama." reče mi ona veselim glasom
"Još ih nisam probala, ali izgledaju odlično. U tebi se krije puno meni još nepoznatih sposobnosti."
"Položila sam zadnji ispit na institutu."
"To moramo proslaviti. Što radite večeras?"
"Samujemo."
"Dođite k nama da samujemo zajedno"
"Moram pitati Rudloffa, znaš da on ne podnosi spontane odluke."
Nakon sat vremena je potvrdila njihov dolazak.
Ušli smo u katoličku svetu noć prvi puta zajedno. Na malom metalnom boriću su svijeće dogorjevale kada su oni odlazili. Večer je prošla u dobrom raspoloženju. Smijali smo se, čak se i Rudloff bio opustio. Pričao nam je o golfu i njegovim sve boljim udarcima, o planovima za sljedeći odlazak u Lombardiju. Anna se igrala s Mačkom koji je dolazio, mjaukao pred vratima terase i onda ponovo odlazio u potragu za nekom mačkicom. Jedino što nismo u našim razgovorima dotaknuli je bila Annana želja za daljnim studijem. Rudloff je u trenu kada smo podigli čaše u čast Anninog uspjeha na institutu rekao: "I ova epizoda je završena, sada možemo ponovo početi normalno živjeti."
Anna je šutila i ja sam shvatila da ona svoju želju krije od Rudloffa.
"Počela sam crtati." reče ona iznenada."Rudloff mi je za Božić poklonio cijeli atelje i preselio ga na naš tavan. Ostaklio je krov, napravio zimski vrt i ja ću crtati pod suncem, oblacima i zvjezdama."
Rudloff ju je gledao zaljubljeno, ali u njenom pogledu se krila neka nova tajna.
Kada su otišli suprug mi je rekao.
"Anna se razvija u Leonarda da Vincia"
"Nemoj pretjeravati."
"To mislim ozbiljno, ne poznam je dugo ali ovih par godina je promjenila puno puta interese i hobije."
Nešto se dogodilo s njom nešto što ju je izbacilo iz duševne pasivnosti, ali to nešto je možda bilo opasnije od onoga ništa što ju je godinama mučilo. Nije govorila o glavobolji i ja ju nisam željela potsjetiti na nju. Na kraju godine sam radila bilansu i Annan slučaj sam zatvorila u arhivu. Pročitala sam još jednom zabilješke i nadopisala
"Možda mi je vjerovala, a možda ne, možda bi vjetar prerije, možda bi morska bura, možda bi netko negdje mogao znati. Ako se vrati i ponovo potraži pomoć ja ću joj sigurno reći- da, ali tko zna hoću li joj moći pomoći. Možda."

Kišni vjetar otvara vrata

Januar je bio kišan i tužan, bjelina kojom nas je priroda obdarila za Božić je nestala u sivilu suza neba. Anna je s vremena na vrijeme nazivala, tek toliko da se javi, da me upita kako sam, ali ja sam imala osjećaj da svaki puta odustane od pravog razloga. Jedne večeri me je nazvala dosta kasno.
"Rudloff je na službenom putu, upravo sam ocrtala jedan mali poklon za tebe. Imaš li sutra vremena za mene." izgovorila je sve u jednom dahu.
"Dođi pred večer, ostani na večeri i moj suprug je na putu."
Došla je s velikim rukom ocrtanim kišobranom. Sav je bio u ljubičastim tonovima s velikim ljiljanima.
"Neka ti malo rasvjetli ove kišne dane."
"Kako si?" upitah je nakon što sam joj se od srca zahvalila na prekrasnom poklonu
"Sanjajući grčeve u srcu, pitam se u snu i između dva sna: Što bi za mene bila milost i zašto ja to tražim? U mom srcu se otvaraju vrata i kišni vjetar prelazi prag, a krošnje ječe i gore, pod mojim koracima." stilizirala je stihove mog dragog pjesnika.
"Glavobolja se može i tako opisati. Kaži mi kako se osjećaš kada prođe?"
"Imam riječi i doline na usnama, doline i sunčane brežuljke i sjećanja u nepostojanim maglama."
"Imaš li još kovčežić s milion rumenih marama za njega?" uptah je stihom
"Davala sam mu ih jednu po jednu ili hiljadu po hiljadu, žaleći da ih nemam dovoljno za njega. Sanjajući o putu što se penje do puteva što se križaju na nebu, stresla sam se u snu i zavapila između snova: Koliko milja, koliko još dana i godina?"
"Ispričaj mi cijelu priču." rekoh dodavajući joj čašu konjaka.
"Moram još jednom otići na Lago di Garda. Pronašla sam u jednom tjedniku punude za ferije povezano s kursom crtanja u onom istom hotelu."
"Tko te tamo čeka?"
"Roland." reče ona ispijajući gutljaj konjaka
"Roland?"
"Ja ga tako zovem jer mu neznam i neželim saznati pravo ime. Stajao je pored mene na obali velike vode i njegovo lice se zrcalilo u kristalima i suncem obasjanoj površini. S talijanskim naglaskom me je stereotipno upitao: "Vi niste odavde?" i odmah pozvao na kavu. Sjedili smo na terasi male kafeterije uz jezero i nepredstavljajući se filozofirali o životu i ljubavi na prvi pogled. "Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav završava, postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama" govorio je dodirujući mi dlanove. "Da bismo shvatili Karla Sandberga treba ga prije svega shvatiti kao čovjeka koji ne može da ne razgovara o stvarima koje su naizgled jednostavne, svakidašnje, razumljive i proste. Ono što nam on svojom poezijom govori o ljudima utonulim u životu punom protivurječnosti učini nam se da i sami znamo, da je to onaj u u modernoj psihijatriji poznati fenomen "već viđeno." No to ipak nije tako. On je bio pisac nove biblije, on je običnim čovjeku upotrebljavajući jezik ulice, predgrađa i radničkih naselja približio poeziju i ljubav."
"Sada mi je jasno zašto citiraš Sandberga."
"To je bilo popodne mog buđenja, uz njega sam osjetila sva ona mladenačka uzbuđenja, čula Ronaldov glas, prepoznala njegov jezik, sjetila se stihova koje mi je govorio ne odavajući ime pjesnika. "Ničega drugog nema u ovoj pjesmi osim tvog lica," Rolandovim glasom je govorio stranac. "ničeg drugog osim tvojih žednih kao noć sivih očiju". Kada je sunce krenulo ka zapadu rastali smo se na keju koji se kao puščana cijev pružao ravno u jezero. Otišla sam u dvorac opijena novim starim osjećajem. Više ga nisam vidjela, otputovali smo natrag u sivilo života, ali sjećanje na njega je pošlo sa mnom."
"Zamjenila si jedno sjećanje s drugim."
"Ali sam dobila ponovo lice koje vidim i umjesto da pišem pjesme o njemu ja ga crtam. Moram otići ponovo na jezero, moram još više naučiti o crtanju, ali neznam kako ću to objasniti Rudloffju."
"Ponovi mu ovu zadnju rečenicu, neka crtanje bude razlog putovanju."
"Poslat će me na najskuplji kurs u najskuplju školu crtanja u zemlji."
"Zar je važno gdje ćeš učiti crtanje, ako je problem samo u crtanju?"
"Problem je u meni. Stranac sa jezera je pronašao moju adresu i moj telefonski broj. Nekoliko tjedana nakon ferija u Lombardiji me je nazvao. Bio je u gradu i pozvao me ponovo na kavu. Otišla sam bez razmišljanja. Te noći se nisam vratila kući. Rudloff mi je drugi dan napravio scenu i zabranio izlaske. Zato sam prestala dolaziti na terapiju. No telefonsku vezu s strancem održavam još uvijek. U potaji sam kupila mobilni telefon koji Rudloff ne može kontrolirati."
"Zar još uvijek neznaš kako se stranac zove, tko je on i čime se bavi.?"
"To me uopće ne zanima, pristao je da ga zovem Roland, dao mi je broj svog mobilnog telefona i svaki puta kada je u gradu mi se srećemo u njegovoj hotelskoj sobi."
"Koliko mu je godina?"
"Onoliko koliko je bilo Rolandu kada je otišao od mene."
"Mogao bi ti biti sin." rekoh već iziritirana njenom pričom
"Ne, on je za mene uskrsli Roland. Roland prije noći njegova umiranja, Roland bez neugodnog mirisa koji ostavlja ljubav kada postane zrela za davanje i uzimanje. Njegove ruke, oči i tepanja pomoću kojih se moja ljubav bori i gradi su ono što mi treba. I neka traje ljubav, neka se preliva dok ne pronađem sve odgovore i ne potrošim posljednji novčić i ne prolijem zadnju kapljicu krvi. Ljubav je mladić s atletskim tijelom i očima boje svitanja, mladić čije lice srećem u snovima i nosim danom do sljedećg sna."
"Oslušni malo, mjesec je ljupka žena, samotna žena, izgubljena u srebrenoj odjeći, izgubljena u srebrenom haljetku cirkuske jahačice. Oslušni malo, vjetar ti priča baladu o izgubljenom vremenu i potsjeća te da je stranac nova utvara koja te sputava u buđenju." pokuašala sam ju jezikom Sandberga probuditi iz ovog novog sna.
Pogledale me je iznenađeno:
"Nisam znala da poznaš njegovu poeziju."
"Doživjela sam je uz supruga, na početku ljubavi."
"Znači i Roland voli mene."
"Koji Roland?"
"Za ljubav nisu potrebne godine ni zrelost, ona je lijepa u svom nastajanju. Kada gledam njegove oči vidim u njima sav svoj neproživljeni život. U jednom ukradenom popodnevu se dogode sva ona već davno zaboravljena uzbuđenja. Njegovi dlanovi pišu najljepšu poeziju i ja dobijam ponovo tijelo. Osjećam srce i znam da još uvijek imam krv. I uopće nije važno koji me Roland dodiruje jer to su one ruke koje pamtim i želim. Ušla sam u avanturu iz koje više nemogu zdrava izaći, ako ona prestane otiću i ja zauvjek."
"Ne pričaj gluposti." rekoh joj pomalo grubo" živi avanturu i u njoj nauči živjeti."
"Poslije nje bi sve bilo laž"
"Pa ti lažeš već dvadeset godina. Koristiš se životom kao iznajmljenim automobilom. Mjenjaš modele i nadoplaćuješ kamate lihvaru koji koristi tvoju neodlučnost. Zaustavi se u trenutku i napravi bilansu, odluči se konačno za sreću."
"Misliš na rastavu braka."
"Zar to nebi bilo bolje rješenje od ovog tihog umiranja?"
Sjedila je skupljena u fotelji i igrala se sa ogromnim briljantnim prstenom na ruci. U tom trenu je zazvonio njen mobilni telefon. Dok ga je vadila iz torbice ruke su joj drhtale.
"Molim............Nisam kod kuće, kod prijateljice sam.........On je na putu.............Mogu............"
Izašla sam iz sobe da može nesmetano razgovarati. I to je potrajalo. Kada je završila razgovor ušla je nasmješena u kuhinju i počela mi pomagati prenosti jelo u blagovaonu.
"Na lago di Garda je danas cijeli dan sjalo sunce." reče da prekine šutnju.
"Do tamo prodire topli zrak s Mediterana, to se osjeća čak i u ljudskoj prirodi."
"Tamo sam prvi put vidjela maslinova stabla i osjetila miris pinija."
"Zar ti zaista još nikada nisi bila na moru?"
"Vidjela sam ga samo na televiziji. Lago di Garda je moje more, tamo ću sigurno otići ovoga proljeća."
"Što tvoj stranac uistinu radi."
"Studira u Milanu povjest umjetnosti i svjetsku književnost."
"To je prekrasna, ali užasno teška kombinacija."
"On je uistinu poseban i uvijek isto drugačiji kada ga sretnem. Zadnji puta mi je objasnio tajnu Mona Lisinog osmjeha."
"Kako je to uspio kada se znanost još uvijek bakće s tom tajnom?" gledala sam Annino lice koje je uistinu potsjećalo na lice one stoljetne dame.
"Uz njega učim više o psihologiji nego što sam naučila na institutu. Gledao je tog popodneva moje lice i rekao mi da se još nikada nisam nasmijala, a ja sam se cijelo vrijeme smješila. Tada sam saznala da se od srca jedino oči smiju. Pokazivanje zuba je umjetni smijeh, maska koju nose nesretni i nezadodvoljni ljudi. Rekao mi je da su moje oči uvijek tužne. Kasnije sam se promatrala u ogledalu i pokušavala oči prisiliti na smjeh, ali smjeh zaista dolazi iz dubine duše. Večeras mi je obećao de će me, ako dođem u Lombardiu, naučiti osmjehu."
Gledala sam njeno ljepo lice.
U čemu je stvar? Smješili se ona ili ne?
Nedavno sam čitala studiju o Mona Lisinom tajanstvenom osmjehu. Ta poznata renesansna slika pomaže istraživačima mozga pri rješavanju i objašnjavanju fenomena spoznaje osjećaja koji se ocrtavaju na mimici ljudskih lica.
Promatram Anna i čini mi se da je osmjeh tu, a onda ga odjednom u sljedećem trenu više nema. Uspoređujem je sa u sjećanju iz Louvra i Annino lice dobija konture lica petstogodišnje dame i vidim tugu u njenim očima ili je to ironija ili je to možda neka skrivena, zla misao. Da li je ona tužna ili prestrašena?
Signalizira li položaj i oblik usana dobro i loše raspoloženje? Koju ulogu u izrazu lica zaista imaju te oči varljive?
Manipulirajući Mona Lisu na zaslonu kompjutora znanstvenici su mjenjali položaj njenih usana, skrivali ih i pokazivali ispitanicima samo oči. Zaključak je bio da oči same ne odaju osjećaj mlade dame, tek položaj usana u kombinaciji sa očima ga odaje. Naš utisak o sjajećim ili tužnim očima je samo iluzija. Stvarno ogledalo duše su naša usta.
To je priča iz laboratorija, ali i u samom Louvre-u postoji nebrojno puno izvora koji putem vizuelnog centra potiču gibanja u našim moždanim ćelijama. Tako naprimjer ovisno o osvjetljenju pada manje ili više svjetla na naše foto receptore u očima. Ovisno pod kojim uglom promatramo sliku varira i broj neurona koji sudjeluju u prenošenju vizualnih signala.
Taj prirodni romor u našoj glavi je uzrokom da ćemo mi i dalje Mona Lisin osmjeh doživljavati različito.
Stranac je varao Anna, prešućivao je istinu o rezultatima znanosti, želio ju je još više onesposobiti, učinit ovisnom o njemu.
Tog trenutka je Anna bila sretna, iz njenih očiju je vrcala neka nova snaga, a na njenim usnama je lebdio život i ljubav.
"Moram otići u Lombardiju da bih se naučila smijati." njen glas me povrati u trenutak za stolom.
"To je nije pravi razlog, ako stvarno želiš otići idi zbog sebe i svoje istine. Ti ne moraš učiti smjeh on je dio tvog bića, tvoje lice, iako ti toga nisi svjesna, živi smjehom tvoga srca. Začahuren kao arhetip, u jezgri tvog srca živi još uvijek tvoj pravi Roland. Tvoja želja za Lombardiom je bjeg od Rudloffa, a ne potraga za smjehom."
"Ne mogu se rastati." konačno se vratila na temu o kojoj smo govorile prije telefonskog poziva
"Zašto?"
"Bez Rudloffa bih bila ponovo nitko i ništa. On mi je omogućio studij, skupe haljine, kozmetičarku i frizera, izlet u Lombardiu. Ako odem od njega izgubit ću................." tu je zastala, nije se usudila izgovoriti misao do kraja.
Ponovo se počela igrati sa velikim diamantom na prstu.
Ja sam šutjela promatrajući borbu misli i želje na njenom licu. Dijamant je bljeskao pod svjetlom lampe koja je visila iznad stola i činilo mi se da njegov sjaj govori umjesto nje.
" U dvorcu opasanom ružama i strahom jedna žena sniva o ljubavi, a ljubav, boginja njenog sna, oblači crnu haljinu i umjesto bijelog princa ljubi jutrima njene usne. Žena ustaje iz kreveta i gleda kroz prozor. Tamo iza ove, trnovitom ljepotom opasane, stvarnosti čekaju avanture i veliki doživljaji. I žena gleda kako iza ove maglovite ljepote izlazi sunce, ali opasana zlatnim okovima ona ne može učiniti korak. Svako jutro skida vjenčanu haljinu satkanu od zvjezdane prašine i oblači skupocjene halje kupljene zlatom za koje je prodala svoj san. U tim trenutcima Migrena pobjeđuje Fortunu, ljubav se skriva u mirisima noći, a žena stoji pred ogledalom i na svom licu broji prošle godine. "


Ambasadorica bola

"Osnovat ću udruženje potlačenih žena." reče Anna jedne večeri ulazeći u terapiju. Ja sam upravo počela gasiti svjetla i spremala se da pređem u stan. U rukama je s mukom držala poklon za mene, velikog drvenog slona na kojem su blještali, zlatom iscrtani, ornamenti budizma. Skupljam slonove već godinama i svakom novom se jako veselim. Ovaj je bio nešto specijalno. Poljubila sam je preuzimajući od nje taj skupocijeni teret.
"Mislila sam da se spremaš u Lombardiu." rekoh stavljajući slona na pod pored pisaćeg stola.
"Dok sam crtala ove ornamente uspjela sam doživjeti svoju mandalu i ritual novog buđenja. Ušla sam u centar kugle mog postojanja i osjetila novi poriv u sebi." gledala je u slona na čijem se crnom čelu zlatila kružnica puna manjih i većih krugova koja me je u prvom trenutku potsjetila na vitraže u crkvama.
"Reci mi nešto o mandali, premalo poznam tu materiju da bih te mogla slijediti."
"Spontana pojava mandale je, po Jungu, znak specijalnog stanja svijesti, stanje u kojem je čuvarica svjesne spoznaje potisnuta i produkti nesvjesnog izlaze na površinu. To stanje se pojavljuje u snu, ali i u trenucima svjesne imaginacije. Mandala tada postaje izraz nesvjesnih impulsa i po Jungu ona postaje manifestacija tog stanja. To se često dogodi, piše Jung, u trenutku kaotične dezorjentacije duše. I ja se sada nalazim u tom stanju. Počela sam crtati svoje snove umjesto da pišem o njima. Ovo što sam nacrtala na slonu je san iz one noći kada sam bila kod tebe na večeri. Dok sam se vozila kući pokušala sam sebi samoj objasniti zašto još uvijek živim s Rudloffom. Nikada ga nisam voljela, a on je uporno kupovao moje postojanje u njegovom životu. Te noći je, u snu, zimski vjetar razbio prozor kroz koji sam gledala nebo i zavijao vučjim glasom kroz atelje. Ja sam sjedila u Volteirovoj stolici, zadnjem Rudloffovom poklonu i vidjela kako neki mladić prelazi neizmjernu čistinu i vjetar ga zaobilazi i ništa mu se ne događa. On samo korača i korača, oko njega pusta čistina i zavijanje vuka. Odjednom se iz crnila neba pojaviše zlatni krugovi i on ih je u hodu hvatao i slagao harmoniju kružnice u čijem sa centru odjednom nekom nevidljivom rukom donesena nađoh ja. Mladić je koračao i koračao u krug, vučje zavijanje je utihnulo i ja začuh frulu koja me pozivala u tamu noći. Mladića više nisam vidjela. Ujutro kada sam se probudila našla sam se u Migreninom carstvu i ostala ležati nepomično cijeli dan. Čula sam Rudloffjev dolazak, osjetila njegovu blizinu kada je ušao u sobu da vidi jesam li tu. Od straha da mi ne priđe, da me ne upita kako sam, počela sam ujednačeno disati kao da spavam. Tek sam se drugi dan digla iz kreveta kada je on otišao na posao i sišla u kuhinju. Na stoju sam našla poklon dijamantnu ogrlicu iz Tyffania i sjetila se da nam je jučer bila godišnjica braka."
Tek tada sam primjetila na njenom vratu nisku blještećih znamenja Rudloffove ljubavi.
"Od kuda ti ideja o udruženju potlačenih žena, ovo što si mi ispričala više sliči na potlačenog muža."
"Odlučila sam se osamostaliti u pozivu koji sam diplomirala. Postat ću ambasadorica boli, otvorit ću ambasadu za žene u radničkoj četvrti u kojoj sam odrasla i bit ću izlječitelj njihovih strahova i njihovih želja, branit ću ih od Migreninog carstva i žudnji za odlaskom u svijet glamura i lažnog sjaja. Učit ću ih kako da na vrijeme otkriju san koji nesvjesno žive. Mladić u snu me je frulom pozvao u zemlju mira i spokoja. Slijedit ću ga i tamo još jednom udahnut ljepotu koja se krije u mirisima čempresa i starih kestenova na blagim brežuljcima uz jezero, a onda ću povesti žene u borbu protiv bolova koje izazivaju vukovi koji u noćima zavijaju pred njihovim spavaćim sobama."
Slušala sam je bez riječi, jer stvarno nisam znala što da joj kažem. Stanje u kojem se nalazila je graničilo s ludilom u koje se nisam smjela uplitati. Shvatila sam da je ovaj puta u njenom snu bio stranac, a ne pravi Roland i da je ona odlučila otići u Lombardiju. Kada je završila monolog upitah je:
"Kada putuješ?"
"Sutra kada Rudloff ode na posao."
"Zna li on da odlaziš?"
"Još mu nisam rekla."
Otišla je ne dozvolivši mi da joj se suprostavim. Ostala sam još par trenutaka u praksi promatrajući zlatnu kružnicu na slonovu čelu. Odjednom vidjeh da me iz nje, spojeno u manje i veće krugove, gleda tijelo mladoga muškarca. Godinama sam joj pokušala približiti njene zglobove navodeći je da ih zamišlja kao malene krugove u kojima vlada harmonija. Anna je u svom snu konačno doživjela tu unutarnju harmoniju i projecirala ju na stranca iz Lombardije. Ambasadorica boli je jednom voljela Rolanda i izgubila tu bitku. Vezala se s drugim, ušla u pakao osjećaja i izgubila sebe. Onda je srela trećega i sada u njemu traži onog prvoga. Iz ove kružnice na slonovom čelu vapi njeno izgubljeno srce i moli pomilovanje.
"Nisam je smjela pustiti da tako jednostavno ode." rekoh suprugu pri večeri.
"O kome govoriš?"
"O Anna. Odlučila je postati ambasadoricom boli."
On me pogleda smješeći se:
"On je stvarno Leonardo da Vinci."
Večer poslije
Upravo smo završavali večeru kad je zazvonio telefon. Kada sam čula Rudloffov glas srce mi je počelo jače kucati.
"Znaš li gdje je Anna?"
"Ne znam." lagala sam
"Mislio sam da je možda kod tebe."
"Sinoć je bila tu."
"I nije ti rekla što danas smjera?"
"Ne." rekoh pokušavajući sakriti drhtanje glasa
"Nema je cijeli dan i sada sam u njenom ateljeu pronašao papirnatu bijelu ružu i pismo."

Šutila sam da dobijem navremenu, da smislim svoju obranu, a Rudloff mi je počeo čitati pismo:
"Čuvaj ovaj cvijet da te podsjeća na mene. Čuvaj ga i sjećaj me se, sjećaj. Neka uvjek bude tamo gdje ga nećeš moći zaboraviti. Stavi me negdje blizu, negdje gdje vrijeme više ne teče.
Vraćaj se uspomenama i čuvaj me u noćima koje duboko pamte, čuvaj me kao što noć sve čuva, jer u meni duboko je samo noć."
"Poznaš li tu pjesmu?"
"To nije pjesma to je oproštajno pismo." zavapi nesretan muškarac u njemu.
"Ne Rudloff, to je pjesma od Karla Sandberga. Pronađi njegovu zbirku i pročitaj pjesmu do kraja."
"Tko je taj Sandberg?"
"Pjesnik kojeg Anna jako voli, u njegovim pjesmama ćeš pronaći odgovor."
Spustio je slušalicu bez riječi pozdrava.
"Put kojim je Anna do jutros koračala je bio tamnica, a danas je krenula putem sudbine, ali taj put zaboravlja one koji osjećaju samo kožom. Zrak će joj pričati prošlost i buditi uspomene. Vratit će se nesretnija nego što je otišla, vratit će se onoga jutra kada se ponovo nađe u Migreninom carstvu."
"Kuda je otišla?" upita me suprug
"Tamo gdje vjeruje da je Arkadija. Otišla je jutros bez pozdrava i zbog toga će dalje patiti. Slušat će vjetar i čuti će opet samo uspomene i sjećat će se izgubljenih zvjezda i ruku koje su joj poklanjale mjesečev kolač."
"Maloprije te nazvao Rudloff?"
"Ostavila mu je paprnatu ružu i početak Sandbergove pjesme."
"Veliki trenutci?"
"Sada jadan Rudloff kopa po njihovoj biblioteci i traži za njega nepoznatog pjesnika da pročita kraj pjesme.............."
"I neće ništa shvatiti, jer on nije odrastao u predgrađu i nepoznaje jezik ulice."
Ponovo zazvoni telefon.
"Kako si rekla da se zove taj pjesnik?"
"Karl Sandberg"
"Našao sam knjigu, ali neznam o kojoj pjesmi se radi, nemogu je naći."
"Veliki trenutci."
Čula sam kako nervozno lista stranice i slušala sam njegovo uznemireno disanje.
"Našao sam pjesmu. Nazvat ću te kasnije" reče i spusti ponovo slušalicu
Istog trena telefon ponovo zazvoni.
"Jeli te nazvao Rudloff?" Anna je bila uzbuđena
"Gdje si ti?"
"U istoj onoj sobi iz koje je sve počelo. Gledam fresku na zidu kupaone i pokušavam ponovo postati dio nje."
"Rudloff će te sigurno tražiti."
"On nesmije saznati gdje sam. Obećaj mi to."
"Zašto si mu ostavila cvijet? Zašto mu nisi jednostavno rekla da odlaziš?"
"Znači već te je nazvao. Oprosti uplela sam te u tragediju koja se nije mogla izbjeći."
"Nazovi ga. Reci mu sama kraj pjesme koju on sada pokušava odgonetnuti."
"Znaš da to ne mogu."
"Sama si izabrala pjesmu. Sjećaš li se stiha, hajde da popričamo o tome potanko..."
"Ne mogu ga nazvati"
"Budimo ponosni što se zajedno ponosimo i zajedno ljutimo." nastojala sam je prisiliti da ga barem sada nazove, ne zbog njega nego zbog nje i njene savjesti.
"Ja se ne ponosim svojim činom, ali nemogu zaboraviti veliku samoću koja je sazdana od prolaznih trenutaka. Ona još uvijek lebdi u zraku oko mene."
"Nazovi ga bit će ti lakše podnijeti gubitak tih ipak vaših trenutaka."
"Ja ću sačuvati te trenutke i oni već sada, nekom nepoznatom snagom, kruže u meni, kruže." poslije tih riječi zavlada tišina i poznati zvuk prekinute veze.
Ponovo zvuk telefona.
"Pročitao sam tu pjesmu, ali moram priznati da ništa nisam shvatio. Kuda je mogla otići i zašto?"
"Ne znam gdje je, ali predpostvaljam da je otišla tamo gdje će se uspjeti konačno osloboditi glavobolje. Imaj još malo strpljenja, daj joj vremena da sama spozna uzrok koji je već godinama muči. "
"Platio sam joj najskupljeg psihoterapeuta, a kasnije omogućio da sama studira psihoterapiju. Zar to nije bilo dovoljno?" prekinuo me još uvijek na shvaćajući da je migrena kompleksan fenomen koji se ne može lječiti samo psihoterapijom.
"Jesi li joj ikada povjerovao da je boli glava?"
"Mislim da nju nikada nije niti bolila glava. Moje strpljenje ide polako kraju. Godinama čekam da prestane misliti na svoju prvu ljubav, godinama plaćam danak zbog one davne večeri kada sam zavolio njene tužne oči."
"Migrena ima jednim djelom uzročnike u moždanim impulsima, onim tajnim strujanjima i njihovom frekvencijom. U tim trenucima nastaje njena aura i tu je izvor bolova koji poslije te oluje osjećaja postaju nesnosni. Annana glavobolja nije izmišljeno nego istinito stanje. "
"Ali uzroci tih oluja u njenoj glavi su emocionalne prirode."
"Da Rudloff, emocije izazivaju u svima nama oluje. Treba pronaći u sebi ventile kroz koje se oslobađamo nagomilavanja energije. Anna je u principu jedan zatvoreni sustav u kojem dolazi do entropjie i nastajanja kaosa u njenoj glavi koji se manifestira migrenom. Možda je otišla da u samoći pronađe još neotkrivene otvore svoje duše, ona mjesta u svojoj podsvijesti koja ti nazivaš njenom prvom ljubavi."
"Umoran sam, ne mogu više misliti. Nazvat ću te kada se odmorim i smirim."

Miris jasmina

Rudloff se više nije javio. Svaki put kada je zazvonio telefon ja sam se nadala da će na drugoj strani žice biti Anna. Ni ona se nije javljala. Prošlo je mjesec dana, dva i treći se bližio kraju. U zraku se osjećao miris ljeta. Zadnji dan proljeća je padala kiša. Cijeli dan je pljuštalo kao iz kabla. Sivi oblaci su se nadvili nad grad i iako je to trebao biti najdulji dan u godini svijetlo je bez prestanka gorilo u našoj dnevnoj sobi. Bila je subota i ja nisam imala pacijente. Moj suprug je bio na službenom putu i ja sam skupljena na ležaju čitala jednu stručnu knjigu o Migreni. Poslije svakog pročitanog slučaja, sam odlagala knjigu i razmišljala o Anni. Pokušavala sam njen slučaj usporediti sa nekim od navedenih u knjizi. Već sama usporedba migrene s olujom u glavi me je navela na razmišljanje o munjama i gromovima koji uzburkavaju tamu kroz koju luta Annina svijest. U tom trenu je stvarno vani bljesnulo i nekoliko trenutaka kasnije zagrmilo.
"Lupaj o bože u tvoje bubnjeve i zajecaj u dugi nevidljivi saksofon, da mi vjetar donese glas, da čujem zavijanje vukova, da mogu o tome pisati." pomislih gledajući u nebo. Otvorih prozor i miris noći i oluje uđe u moju sobu. Udahnula sam duboko svježinu te prve predljetne kiše i mojim tijelom prođe osjećaj ugode. U vrtu pred prozorom je cvjetao jasmin. Mali bijeli cvjetovi su bljeskali na kiši i munjama. Miris jasmina mi dotaknu nozdrve i uđe u mozak kao sjećanje na Grass u Provansi, maleni gradić koji miriše na skupe parfeme. Zatvorih oči i osjetih dodir dlanova moga supruga. Tamo smo proveli naš medeni mjesec u trajanju od tjedan dana. Zbog toga smo posadili jasmin u vrtu i kada on počne cvjetati mi često provodimo večeri u opijeni mirisom i sjećanjima. I onda kada samo slušamo tišinu oko nas se stvara aura u kojoj uvijek iznova vidimo te nezaboravne dane s početka našeg braka. Mi smo tada sretni.
"Rudloff ima oduran miris tijela." u sjećanju mi zazvoni Annan glas
"Zar ne upotrebljava neki muški parfem?" sjetih se i mog pitanja
"Poklanjala sam mu različite, ali oni nisu ustanju ubiti osnovni smrad njegovog znoja. Već sama pomisao da će mi se približiti izaziva kod mene glavobolju."
U knjizi koju sam čitala je upravo to navedeno kao jedan od uzroka migrene. Miris i sjećanje na njega može izazvati njen početak iz kojeg se onda stvaraju vrtlozi u glavi.
"Rudloff je civilizan i njegovan muškarac, ali miris njegovog tijela u spoju s parfemima koje mu je poklanjala sigurno potsjećaju Anna na........." nisam se usudila misliti do kraja. Poželjela sam da me nazove, da ju mogu to upitati.
Vani je dalje bljeskalo, gromovi su postajali sve brži i sve bliži, vjetar je urlao u krošnji obližnjeg drveta, a miris jasmina se širio našim stanom. Uzela sam ponovo knjigu u ruke da još jednom pročitam poglavlje o mirisima. Neznam koliko vremena je prošlo kad me trgnulo zvono na vratima. Pred vratima je s pregrštom jasminovih grana u rukama stajala Anna.
"Cijela Lombardija sada miriše na jasmin i ja sam se sjetila tvoje priče o vašem medenom tjednu." reče pružajući mi miris moje sreće.
"Kada si stigla?"
"Sada"
"Zar nisi bila kod Rudloffa?"
"Smijem li ući?"
Dok sam tražila vazu, Anna je sjela i iz taške izvadila cigarete. Teški miris Guloasa bez filtera se izmješa s mirisom jasmina.
"Počela sam ponovo pušiti cigarete iz moje mladosti."
"Kako je bilo na kursu crtanja?"
"Naučila sam stvarno ono što osjećam prenijeti na papir, moja ruka sada stvarno postaje produžetak mojih snova i aure u kojoj se nalazim prije nego padnem u nesvjesno stanje duše."
"Tko je organizirao taj kurs?" postadoh znatiželjna
"Udruženje psihoanalitičara i to nije bio kurs crtanja, nego kurs analize snova i njihova interpretacija kistom i olovkom. Danas mi je puno lakše nacrtati moju mandalu i auru, naučila sam i razgovarati o Migreninom carstvu. Sve ono što sam naučila kod tebe sam mogla staviti u skice i napisati u mojim zabilješkama. Roland je bio u komisiji koja je ocjenjivala naša djela"
"Misliš na stranca iz Lombardie?"
"Uz njegovu pomoć sam konačno spoznala tvoje Migrenino carstvo. Ti bi se trebala u tvom poslu spojiti s njim i mislim da bi vas dvoje stvarno mogli oslobađati ljude od strahova i tame iz migrenine aure."
Sjedile smo do svitanja, noć je tutnjala grmljavinom, ali pred zoru se nebo smirilo i prvi ljetni dan nam se nasmješio suncem. Anna je pričala nekim novim glasom, njene oči su sjale ljepotom odživljelih tri mjeseca.
"Kada crtam san u kojem se pojavljuje muškarac osjećam njegovo tijelo onako kako si mi ga ti tretmanom približavala."
"Onako kako si ga nacrtala na slonovom čelu?"
"Da, ono je bio samo početak. On je danas u pokretu, osjećam spiralni pokret njegovih ruku, spoznajem dinamiku njegovih koraka dok dolazi i odlazi. Mogu govoriti njegovim glasom. Ja u snu postajem on i tada Migrenino carstvo postaje zemlja čudesa koja se krije iza ogledala moje stvarnosti. Iako je u toj zemlji sve izokrenuto, strane svijeta izmješane ja vidim budućnost i znam da živim."
"Zar to nije slično Alisi u zemlji iza ogledala?"
"Da, ja sam tvoje Migrenino carstvo zamjenula njenom zemljom čudesa i tu se snalazim bolje, tu osjećam bolje, vidim jasnije, slušam pažljivije, mirišem intenzivnije. Lewis Carroll je, pretpostavljaju analitičari, patio od migrene i vjerovatno je u svojim knjigama opisivao stanja doživljena u aurama."
"Odlična napomena, detalj koji objašnjava i moje razmišljanje o migreninom carstvu, ali ti govoriši još uvijek u trećem licu. Što osjećaš kada se ti nađeš u snu bez muškarčevog tijela?"
"To je još uvijek problem. Tada mi nedostaje dio tijela, izgubim strane svijeta, u jednom trenu ne osjećam ruku koja crta i na papiru se pojave mrlje iza kojih se samo naziru konture moje slike. Roland mi je pokazivao slike velikih umjetnika slikarstva, slike koje potsjećaju na moje i on kaže da su mnogi od njih sigurno lutali svojim snovima i tražili izgubljeni dio sebe."
"Što su na to rekli psihoanalitičari?"
"Oni govore o halucinacijama iz kojih nastaju konture tijela, izobličena lica, magloviti obrisi stvarnosti koja je u snu izgledala sigurno drugačije. Migrena u svom nastajanju stvara u vidnom polju nešto kao sljepu točku, to nije pravo nego mozgovno sljepilo za trenutak neke još neotrivene sreće."
"Moraš mi jednom pokazati tvoje slike, od sada ću ja učiti od tebe." rekoh joj već pomalo pospano. Sunce se već podizalo ka zenitu i njegove zrake su ulazile u sobu kroz otvoren prozor i obasjavali njeno lice. Njeno, Mona Lisi slično lice je bilo zaokruženo aureolom sretne žene. Oči i usne su se spojile u osmjeh iz kojeg se krila tajna ovih prošlih tri mjeseca.
"Ti si se naučila smješiti." nastavih ne dočekavši njen odgovor.
"Moramo raditi zajedno, jer ja još uvijek ne osjećam svoje lice." reče dižući se."Hvala ti za ovu noć. Da sinoć nije padala kiša ja bih sigurno otišla u kućicu iza pruge, kao što sam to činila godinama. Noćas prvi puta nisam sanjala smrt, nego živjela lijepa sjećanja."
Tek tada sam se sjetila da je ljetni ekvinocij dan Rolandove smrti i početak njene nesreće.
"Zbog toga si se jučer vratila?"
"I zbog toga, ali sada moram krenuti u stvarnost. Razgovarala sam s Rudloffem i obećala da ću se danas vratiti, da pokušamo analizirati naš život i možda, ako to bude moguće, nastavimo tamo gdje smo se mojim odlaskom zaustavili."
Kada je otišla osjetih miris jasmina i sjetih se da ju nisam upitala ono što sam prije njenog dolaska željela.